Piše: Kasper I
Postoje trenuci kada se čovjek i njegova ljutnja sretnu kao da se prvi put vide.
Ljutnja se ne rađa naglo, nego kao sjenka koja se polako skuplja u uglovima misli, dok ne postane veća od onoga što ju je pokrenulo.
Postoji jedna čudna, gotovo tanka linija između emocije i tijela. U toj nevidljivoj zoni, ljutnja je jedna od najstarijih sila koje poznajemo. Nije to samo osjećanje — to je hemijska oluja, kratki spoj između srca, misli i onoga što nismo izgovorili na vrijeme.
Savremena istraživanja iz oblasti psihoneuroimunologije pokazuju da ljutnja nije bezazlena emocija. Kada se čovjek ljuti, tijelo ulazi u stanje „bori se ili bježi”: raste nivo kortizola i adrenalina, ubrzava se puls, krvni pritisak se podiže.
Studije koje su radili istraživači poput onih sa Harvard Medical School ukazuju da česta i nekontrolisana ljutnja može povećati rizik od kardiovaskularnih problema, uključujući infarkt i hipertenziju. Tijelo pamti ono što um pokušava da zaboravi.
Ali ista ta ljutnja, paradoksalno, nije samo neprijatelj.
U psihološkim istraživanjima objavljenim u časopisima poput Journal of Behavioral Medicine, primijećeno je da potiskivanje ljutnje može biti jednako štetno, a ponekad i štetnije nego njeno izražavanje. Emocija koja nema izlaz ne nestaje — ona se seli. U mišiće, u san, u tišinu koja postaje preteška.
Zato savremeni terapeuti često govore o „zdravoj ljutnji” — ne kao o destrukciji, nego kao o signalu. Ljutnja je granica. Ona kaže: ovo mi ne prija, ovo me boli, ovo nije u redu. Kada se izrazi na konstruktivan način, bez nasilja i bez samouništenja, ona postaje alat, a ne oružje.
Zanimljivo je da su neka istraživanja sa University of California psychology research pokazala da osobe koje nauče da prepoznaju i verbalizuju ljutnju imaju niži nivo stresa i bolju emocionalnu regulaciju. Dakle, nije problem u ljutnji — problem je u njenoj zatvorenosti.
U isto vrijeme, postoji i druga, gotovo mistična strana ove emocije. U istočnjačkim tradicijama, naročito u budističkoj psihologiji, ljutnja se posmatra kao „vjetar u umu” — prolazna sila koja dolazi da pokaže gdje je vezanost previše čvrsta. Ako je posmatraš, ona se mijenja. Ako je potiskuješ, postaje kamen.
Moderna nauka to, na svoj jezik, potvrđuje: mindfulness praksa i tehnike svjesnog disanja dokazano smanjuju reaktivnost amigdale, dijela mozga zaduženog za emocionalne reakcije. Drugim riječima, ljutnja se ne gasi silom, nego razumijevanjem.
I tu dolazimo do paradoksa koji zvuči kao šapat: ljutnja šteti kada je zarobljena, ali liječi kada je viđena. Šteti kada upravlja nama, ali pomaže kada je slušamo.
Možda zato ova kolumna i nosi čudan naslov — Nećemo da se ljutimo na mene. Kao da pokušavamo reći sebi: neću te kazniti što osjećaš. Neću te slomiti zbog toga što si živ.
Jer na kraju, ljutnja nije kraj čovjeka. Ona je samo znak da je nešto u čovjeku još uvijek živo, osjetljivo i važno. A ono što je živo — uvijek traži da bude razumijeno, a ne ugušeno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
