Piše: Maksim Drašković
Iako sam kao Kuč umro srećan,
a kao Srbin zbog nesloge tužan –
i mada za vječnost nebu obećan –
doći među vas ponovo sam dužan.
U smiraj dana, prkoseći tami,
da vječno živim i nad vama bdijem.
Svom srpskom rodu, što kunja i čami,
da opet klikujem kako umijem.
Da Crnoj Gori i ponosu njenom
udahnem snagu, pružim spasa ruku.
I da viteškim zažegnem plamenom
usnule grudi srpskome hajduku
Čeljusti bluda, zapada što vonja,
predaka iskre da nam ne ugase,
da srpska čeda, mjesto bezakonja,
primjeri čojstva i junaštva krase.
Da svako Srpče sobom kad progleda,
čovjekoljublje u svom biću hrani.
Junaštvom drugome na sebe ne da –
čojstvom da drugoga od sebe brani.
Oduvijek su nas preci učili –
za slobodan život svako se rodi.
Da nije podvig u bezumnoj sili,
i da – junak čovjeku konja vodi.
Bespomoćnoga nikad ne veži.
To nije viteštva dostojna mjera.
Otvori onome što od zla bježi.
Zatvori pred onim što pravog ćera.
Podaj i krvniku soli i hljeba.
Od Svevišnjega te blagoslov čeka.
Naučila nas je da tako treba
ponosna majka Ilinčića Veka.
I budi kadar stići i uteći.
Nemoj se s puta nikome skloniti.
Treba pošteno put do kraja preći –
Ne bježi od smrti kad se čast štiti.
Da svaki potomak prkosno zbori –
I ja bih danas kao Đulja juče,
birao da me niko ne ukori –
konop na grlo – ne barjak na Kuče!
