Piše: Marko Kentera, nekadašnji sekretar za privredu i finansije i direktor JU Grad teatar i TV Budva
Od 2008. godine do danas imao sam priliku da više od petnaest puta posjetim Kinu. Nedavno sam se vratio sa proputovanja tokom kojeg sam obišao desetak gradova dok sam ukupno imao priliku da upoznam preko dvadeset najpoznatijih gradova. Mogu da kažem da sam lično svjedočio najvećoj kulturnoj i obrazovnoj reformi u modernoj istoriji čovječanstva.
Zaista postoje države koje o napretku govore, kakve su naše evropske komšije i SAD ali postoje države koje ga bukvalno stvaraju i Kina je predvodnik te grupe zemalja.
U medijima pa čak i kroz koje obrazovanje podučavan sam da je „Zapad“ kolijevka civilizaciji dok smo mi ali i Kina zemlje tzv „trećeg svijeta“. Dok su se Evropa i SAD samopromovisali Kina je sistematski gradila društvo znanja, porodice i kulture.
Bukvalno hiljade muzeja, galerija i ustanova kulture postepeno je, po čuvenoj kineskoj direktivi iz 2008.godjne, postalo potpuno besplatno, ne samo za kineske građane već i za strance što ovu reformu čini jedinstvenom u svijetu. Za razliku od desetina „razvijenih“ zemalja kultura u tada najmnogoljudnijoj zemlji je odjednom prestala biti privilegija i postala pravo svakog čovjeka. Pravo koje stotine miliona ljudi koristi svake godine.
Moju porodicu i mene su, pored istorijskih muzeja, posebno impresionirali muzeji nauke i tehnologije jer to nisu hladne zgrade pune prašnjavih eksponata, kakve su uglavnom u Evropi, , već istinska čuda tehnike. To su „hramovi kulture“ u kojima roditelji i djeca zajedno uče, istražuju, eksperimentišu i otkrivaju svijet. Svaka posjeta, činilo nam se, ostavlja utisak da smo zakoračili nekoliko decenija u budućnost. U kineskim muzejima nauka nije dosadna školska obaveza, već diznijevska avantura koja podstiče maštu i stvara nove generacije istraživača. Upravo i iz tog razloga su, skoro dvadeset godina kasnije, kineski univerziteti vezani za nauku i tehnološki razvoj najbolji na svijetu.
Kina je, čini mi se, otišla i korak dalje. Uvela je jedinstven sistem ocjenjivanja muzeja prema kvalitetu sadržaja, izložbi, edukativnih programa i posjećenosti. Novac više ne pripada, kao kod nas i u bivšim komunističkim zemljama, onima koji imaju najbolju vezu sa birokratijom, već muzejima koji stvaraju najveću vrijednost za društvo. Rezultat je, i tu nema dileme, nevjerovatan jer je broj posjetilaca povećan više od stotinu puta a kultura je postala sastavni dio svakodnevnog života mnogo više nego što bilo koji Evropljanin koji nije posjetio Kinu to može da razumije.
Nasuprot tome, gotovo sam siguran, Evropa i SAD, koje sebe zadnja dva vijeka predstavljaju kao vrhunac razvoja i civilizacije, uvijek kulturu tretiraju kao robu dostupnu samo onima koji mogu da plate. Visoke cijene ulaznica za muzeje, pozorišta i kulturne događaje jasno pokazuju koliko je udaljen ideal jednakog pristupa kulturi i znanju.
Crna Gora nije daleko od tog iskrivljenog stava. Nažalost dakle, mnogi naši muzeji i galerije i dalje djeluju kao da su ostali zarobljeni u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog vijeka. Sterilni, nezanimljivi, bez interaktivnosti, bez hrabrosti i bez vizije. Umjesto da budu centri okupljanja i obrazovanja, naši muzeji i galerije su nijemi spomenici propuštenih prilika.
Negdje sam pročitao da se sudbina naroda određuje načinom na koji vaspitava svoju djecu i, ako je tako, onda je naša sudbina zapečaćena u negativnom smislu.
Kina je, na drugoj strani, tu lekciju jako dobro razumjela. Danas ulaže milijarde u školstvo, nauku i kulturu. Moja i prethodne generacije su propustile mnoge ili sve prilike ali hajde da kažemo da nemamo pravo da izgubimo i budućnost naše djece. Vrijeme je da prestanemo da slijepo gledamo prema EU i Zapadu. Poneki pogled prema Kini je odraz mudrosti. Možda je momenat da, ulazeći u EU, ne zaboravimo da neku lekciju naučimo od onih koji su pokazali kako se znanje, kultura i nauka pretvaraju u snagu jednog ogromnog društva. Tada će sve nacije u našoj zemlji, sada duboko podijeljene, moći da u jedan glas govore o Crnoj Gori kao najboljoj, najljepšoj i obećanoj zemlji.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
