Piše: Emilo Labudović
„Srbija je bolesnik na Dunavu i glavna je prijetnja svim svojim susjedima“!
Da ova „dijagnoza“ dolazi sa nekog relevantnog mjesta, od nekoga ko svojim znanjem i objektivnim pristupom može da ulije povjerenje – bila bi strašna. Ali, srećom, nije. Nije, jer dolazi od, ne bih rekao čovjeka, prejaka je to riječ za njega, već individue od koje se drugačija dijagnoza ne bi ni očekivala. Ne daj Bože da je rekao neku dobru, poštenu i objektivnu, tek to bi bilo za ozbiljnu upitanost. Ovako, što bi rekla moja baba, pas lanuo, vjetar odnio.
Čuveni „znalac“, analitičar i zagovornik puzajućeg hoda do Evrope, djelatnik koji je, kako je to jednom definisao onaj Mesić, obavio svoju misiju rastakanja Crne Gore po svim šavovima, od milošte zvani Rankiša, po svom običaju – ne ugoneta. Ne ugoneta, jer ga mržnja i otrov koji mu truju dušu kada je o Srbiji riječ drže slijepcem kod očiju, i prije bi ćorav udjenuo konac u iglu nego što bi on potrefio kako treba.
Prvo, Srbija, zdrava ili bolesna, nije samo na Dunavu. Ima nje i na Savi i na Moravi, na Drini i na Ibru, na Goču i na Avali, Kopaoniku i na Šari, svuda gdje ima srpske stope. Ima nje, itekako, i na Kosovu i Metohiji, ima Srbije i mimo Srbije, samo je Rankiša još u osnovnoj izgubio atlas.
Drugo, ne može zemlja, makar se zvala i Srbija, biti „bolesnik“ sa jednom od najvećih stopa privrednog rasta u Evropi, najmanjom stopom nezaposlenosti, najmanjim učešćem javnog duga u BDP, razgranatom putnom infrastrukturom… itd, itd, biti baš „bolesnik“! Naravno, može pod uslovom da je definiše pravi bolesnik, jer davno je rečeno da bolesni zdravome ne vjeruje.
Treće, koliko se zna, a zna se, nije istorija ni počela niti će se završiti sa Rankišom, Srbija nikada nije napala bilo koga.
Naprotiv. Svi su na nju kidisali, a kidišu i danas, što oružjem, što lažima, ucjenama i prijetnjama jer je upravo ona takva kakva jeste, svoja, uspravna i nezavisna, baš „prijetnja“ nekim susjedima. Rankiši i njegovima pogotovo.
Jer je Srbija svojom, kako unutrašnjom tako i međunarodnom, pozicijom neka vrsta ogledala u kojem se, bez uljepšavanja, ogledaju sav jad i bijeda onih koji puze, metanišu i podaturaju pozadinu zarad malo briselskog tapšanja po ramenima. Od onog Picule pa, evo, sve do ovog nesrećnog Rankiše. A stepen njegove „bolesti“ je pitanje za mnogo ozbiljniju i referentniju ustanovu. Toplo mu preporučujem baš jednu u Srbiji.
I na kraju, ne bi ovaj Rankišin bezubi „ugriz“ zavređivao i ovoliko pažnje da nije sindrom očajničkog pokušaja onih snaga koje ovdje oličavaju on i politički sabrat mu Milo da se opet vrate na scenu. A povratka i pomilovanja onih koji su ih pustili ni kanalizaciju istorije nema bez žestokog pljuvanja po Srbiji i svemu srpskom. Pa koliko god to bilo bolesno.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
BRAVISIMO, SENJOR !!!