Bruka i sramota države: Na ubijenog psa se neko i sažali, a na djecu iz Murina niko

Svojim nečinjenjem država Crna Gora je saučesnik u svirepom ubistvu svojih građana tokom zločinačkog bombardovanja Murina 1999. godine. I tu nije kraj odgovornosti države, koja je bila obavezna da bar obešteti porodice žrtava NATO agresije, ali ni to nije dovela do kraja. Za razliku od porodica deportovanih Muslimana, 1992. godine, i onih iz Kaluđerskog laza, oštećeni u slučaju Murino i dalje traže pravdu za sebe i svoje nastradale.
– Naša država je odgovorna za štete koje nastanu njenim građanima usljed više sile i vanrednih događaja, a bombardovanje je svakako taj vanredni događaj. U svim mjestima Crne Gore stanovništvo je o vazdušnoj opasnosti upozoravano putem medija ili sirenama za vazdušnu opasnost. To se nije desilo jedino u Murinu. Stradalo je šest nedužnih građana. Izostala je bilo kakva pomoć države, pa čak i onaj pijetet koji bi država prema žrtvama trebalo da iskaže u tom slučaju. Ono što ja kao pravni zastupnik, na osnovu zakona, mogu da primijetim, jeste da su crnogorski sudovi u tom slučaju postupali krajnje restriktivno, ne na osnovu zakona, nego na osnovu nekih drugih pravila. Da li je bilo pritisaka ili je suđeno po zakonu, to sada ne mogu da potvrdim, ali odluke koje je sud donio su pravno neutemeljene, kaže Murić.

Jedan od oštećenih u ovom slučaju Mirko Knežević, kaže da ga poslije gubitka djeteta, najviše boli odnos prema žrtvi koja od države nije dobila ni trunku poštovanja.
– Pored gubitka djeteta, a taj se bol ni sa čime ne može uporediti, najviše me boli kad čujem da Milo Đukanović NATO zove prijteljima, a ti “prijatelji” su mi ubili dijete i hiljade drugih pripadnika mog naroda. Ti “prijatelji” Murino su gađali samo zato što je to srpsko područje. Nisu gađali Plav, recimo, kasarnu koja se tamo nalazila. Ne, gađali su nas, gdje nije bilo nijednog vojnog objekta. Ovo što vama govorim, pričam pred svima. Sin mi radi u policiji. Upozoravali su ga, pitali se kako ja to smijem, htjeli su da me ućutkaju, ucjenjujući njegovim zaposlenjem, a ja sam im poručio da ako imaju neki problem, da dođu lično kod mene. Izgubio sam dijete, s njim svu radost ovog života i još mi zabranite da govorim. E, nećete! Dok sam živ, pričaću o mojoj boli, nepravdi koju sam doživio i o tome kako se ova država ophodi prema svojim građanima, kaže za “Slobodu” otac ubijenog dječaka Miroslava Kneževića.
Objašnjava da je neka nada u zadovoljenje pravde postojala sve do momenta dok Crna Gora nije postala član NATO-a, ali da se tom činjenicom izgubila svaka mogućnost da pravda bude zadovoljena.

– Taj proces je zaustavljen. Mene su odbili. Ne očekujem ništa, naročito ne nakon ulaska Crne Gore u NATO. Znam da je jedna porodica dobila odštetu, ali da je to naknadno poništeno. Država je tražila da se novac vrati. Šta će dalje biti, ne znam. Radi se o politici, a ne o pravu. Na stranu obeštećenje, ali moje dijete i druge žrtve u Murinu, od države nisu dobile ni ono poštovanje koje treba da imamo prema mrtvima. Niko iz vlasti, po nalogu Zapada, više se ne pojavljuje o godišnjicama pored spomenika. Vidim, nekad na televiziji, da je neko ubio psa, pa se oglašavaju neke nevladine organizacije, predstavnici vlasti, narod bude ogorčen. Za našu djecu država ni toliko poštovanja nema. Da pravdu potražimo van granica Crne Gore, uslova nemamo. Mi od svojih penzija ne možemo da završimo ni neki posao u Opštini, a ne da idemo pred međunarodne sudove. Za to je potreban veliki novac, zaključuje Knežević.
Podsjećamo, prije 19 godina avioni NATO-a bombardovali su Murino, varošicu na sjeveru Crne Gore, u opštini Plav. U zločinačkom napadu stradalo je šest ljudi, a troje od njih su bila djeca. NATO avijacija je tog 30. aprila bez ikakve objave bombardovala most na Limu, u samom centru naselja, kada su na Murino bacili 17 bombi. Poginuli su učenici Osnovne škole „Petar Dedović“ Miroslav Knežević, Olivera Maksimović i Julijana Brudar, radnik škole Vukić Vuletić, penzioner Manojlo Komatina i domaćica Milka Kočanović.