Dok su reflektori bili uprti u stogodišnjicu Fudbalskog kluba Budućnost – simbola Podgorice, Crne Gore, ali i jedne sportske ideje koja nadilazi vrijeme i politiku – javnost je zaokupljena trivijalnim pitanjem: ko je sjedio u prvom, a ko u petom redu.
Ova, naizgled banalna, tema brzo je postala poligon za političke obračune. I najglasniji nisu, naravno, bili ni sportisti ni navijači, već poznati partijski aktivisti i nekadašnji fudbalski radnici, koji su dres Budućnosti odavno zamijenili partijskim dresom – onim DPS-a.
Ti isti, kojima nikad nije smetalo što je DPS sistematski urušavao sportske institucije, uključujući i sam FK Budućnost. Ti isti koji su godinama ćutali dok se stadion pretvarao u kulisu za političke kampanje. Ti isti koji su bili redovno uvaženi članovi izbornih lista, direktori, savjetnici, ili tek lojalni „vojniči“ režima koji je gazio sve što nije bilo pod partijskom kontrolom – uključujući i sportske legende koje nijesu nosile političku podobnost kao zaštitu.
Zato je danas neukusno, licemjerno i krajnje nepošteno da se iko od tih „ćutologa bivšeg režima“ usudi da priča o nepravdi i redovima na proslavi. Jer da se imalo pravde u vremenu dok su oni vladali – u prvom redu na svakoj proslavi FK Budućnost sjedio bi Slavko Vlahović.
Fudbaler, trener, učitelj. Čovjek. Slavko je stvarao igrače, učio djecu, vaspitavao generacije. I nikada nije tražio redove. Nije sjedio u prvom, ali ni u poslednjem. I ne buni se. Jer dostojanstvo ne traži pažnju. Ali pravda je ta koja mora da progovori – i makar jednom, simbolično, da kaže: ako iko zaslužuje da bude ispred, to su oni koji su stvarali, a ne oni koji su samo prisvajali.
I još nešto: slavlje jednog vijeka kluba ne smije da bude povod za politička mjerkanja. Budućnost nije partijska prćija. Nije vlasništvo nijedne vlasti ni ideologije. Ona je pripadala i pripada narodu Podgorice, igračima koji su je gradili na terenu, i ljudima poput Slavka Vlahovića – čiji je doprinos neizbrisiv, iako nikad politički profitabilan.
Zato, sledeći put kad neko digne glas oko „ko je đe sjedio“, neka se prvo zapita: gdje sam bio kad su pravi ljudi gurani u stranu? Ako niste tada rekli ništa – danas nemate pravo da govorite išta.
(Redakcija portala Borba)
KOGA TO INTERESUJE NIJE IM POLITICKA SITUYCIJA PO VOLJI I MILA NEMA DA SE RASIRI U PRVI RED KAO KLOSARI 90″GOD I NIJE IM PO VOLJI A DJE BRANO IGRAO FUDBAL NIDJE BIO JE TRENER PARTISKI TO SVI ZNAJU TO STO JE NAVIJAO NAVIJAO JE DOKLE JE PARE UZIMAO AJDE VISE NE UVLACITE SE VI IZ PESA NECE VAS MILO KAZNITI BOLI GA UVO
FK Budućnost nije veliki klub. U redu je, 100 godina postojanja, ali sami sebe CG-orci previše uzdižemo.
Naljutio se Milačić, ona persona čoče, u*ralo ga onda protiv La Korunje i odmah se stvorila fama kao da je u najmanju ruku Trapatoni, to što reklamira kladionice, to nema veze.
Eto je i Miročević bio, ne znam koji red (prvi i drugi nije sigurno) pa se nije bunio. Ne kažem da treba Ljiljanićka da bude u prvi red (kao Jovanka Broz) ali ni Milačić da sebi daje previše na značaju, jer je on prije svega šoumen u pokušaju, a nikako pedagog koji je napravio nešto.
A maknite se više sa FK Budućnost. Propali tim koji je vazda bio nikakav, loš. Poluamaterski klub i sad mediji nas ubiše ni da je proslava 100 godina Barselone.