Srpski narod je 1941. izabrao svoj borbeni antifašistički i narodnooslobodilački put.
I borci narodnooslobodilačke borbe Jugoslavije su bili uz rame sa sovjetskom Crvenom armijom u njenom pobjedonosnom hodu okončanom bezuslovnom kapitulacijom Nemačke 9. maja 1945. godine. Na 80. godišnjicu Dana pobjede nad fašizmom, na velikoj vojnoj Paradi u Moskvi, bio je, kao jedan od najuglednijih, i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić.
Dosljedno je slijedio istorijski i časni izbor svog naroda koji je bio i ostaje na pravoj strani istorije i boljeg svijeta. Kao i Milorad Dodik, prvi čovjek Republike Srpske.
Srpski narod nije samo stradalnik i žrtva u Drugom svjetskom ratu nego i impresivni akter herojske borbe i pobjede u bitkama na tlu Jugoslavije i ne samo nje. Mi smo borci pobjednici. Naš gerilski pokret je bio najveći i najjači u Evropi i uz Kinu najbrojniji na svijetu. Naša obeležja u vremenu nisu samo stratišta, nego i spomen-obeležja naših herojskih bitaka. U borbama protiv raznih fašističkih formacija je poginulo preko 300.000 partizanskih boraca, a na kraju rata je naša Narodnooslobodilačka vojska brojala oko 800.000 vojnika, oficira i podoficira.
U svom svečanom govoru na Crvenom trgu u Moskvi ruski predsjednik Vladimir Vladimirovič Putin, odajući čast našim herojima pobjednicima, nije zaboravio da izrazi zahvalnost i zapadnim saveznicima za doprinos pobjedi nad najvećim zlom svijeta, nacističkom Njemačkom i njenim brojnim saveznicima. Nije tu samo riječ o iskrcavanju u Normandiji (juna 1944) ili invaziji na Siciliju (1943). Bilo je još toga: „Između 1941. i 1945. po sporazumu o zajmu i najmu, SAD su Crvenoj armiji isporučile više od 400.000 džipova i kamiona kao i 12.000 oklopnih vozila. Najveći broj tih vozila stigao je krajem 1943. i tokom 1944“!
Nad ovim veličanstvenim jubilejom nadvijale su se u pokušaju neke magle i tmine poput zabrane preleta avionima (Vučiću i Ficu) od nekih evropskih država; proslava Dana Evrope onih koji su i dalje „voljni“ da ratuju protiv Rusije; neki lažni osmomajski skupovi koji su neskriveno pretvoreni u tugu zbog poraza i nekadašnjeg i sadašnjeg; Ursulinog bežanja od samog zvuka ruske pjesme što lično može biti i razumljivo; prijetnje Srbiji da će je izbaciti sa evropskog puta. Kao da je neki žal poraženih obuzeo EU funkcionere. Kao da je reč o skupu predstavnika onih koji su bili poraženi pod Staljingradom i koji su neuspešno branili Berlin 1945. godine. Ali tu ima neke doslednosti i ponavljanja. Nije bilo predstavnika kontinentalne Evrope ni u Teheranu krajem 1943. ni na Jalti 1945. (Staljin, Ruzvelt, Čerčil). Dotični predstavnik, koji je izostao, bio je jako zauzet, poslovima u Vučjoj jami, te i naredne samrtne godine. Nema ga, da li igrom slučaja, ni sada. Ne treba zaboraviti da je borba protiv nacizma i te kako aktuelna. I to ne samo kao borba za istorijsko sećanje i ne samo kao borba protiv revizije istorije.
Tu je Putin, tu je predsjednik Kine Si Đinping. Tramp je ove događaje oćutao. Sve se odvijalo bez njegovog prisustva koje će i bez najave biti sasvim izvjesno bez obzira na lokalitet i priliku. U Moskvi su bili i predstavnici velikog broja država BRIKS-a.
Izvjesno je i pored svih medijsko-političkih pokušaja, poodmaklih istorijskih revizija ne bi bilo slobodnog svijeta i slobodarskih borbi da nije bilo pobjede nad fašizmom koju je prije svega izvojevala Crvena armija i za koju je izginulo gotovo 27 miliona Rusa i drugih sovjetskih građana i više od milion Srba. Ova proslava u Moskvi bila je neka vrsta svjetskog Vidovdana. Svi su pokazali ko su i šta su ma koliko to na ovaj ili onaj način prikrivali.
Srbija i njen predsjednik bili su na pravom mestu u pravo vrijeme. Baš kao i dan prije 9. maja kada je predsjednik Aleksandar Vučić u ime Srbije odlikovao ruskog patrijarha Kirila najvišim srpskim ordenom.
((Piše: Milorad Vučelić, glavni i odgovorni urednik za Novosti.rs)
