Danilović: Da mi je neko rekao da će policijom u februaru 2021. upravljati Lazović pomislio bih da je lud

Piše: Goran Danilović

Naša nova izvršna vlast se i dalje „uigrava“. I pored svega daleko je to još od složnog tima.

Iz političke teorije i prakse znamo za tehničke, ekspertske, prelazne vlade ali svaka od njih uvijek mora imati jasan politički, državni cilj ako želi da potraje. Mora postojati mapa puta – plan, predvidljivost kretanja, pravila i mjerljivost učinjenog.

Prava je privilegija kada mandatar zbog spleta okolnosti dobije mogućnost da formira svoj kabinet isključivo po vlastitoj volji bez nužnih kompromisa sa strankama pobjednicama. To je i posebna odgovornost jer se potom pretpostavlja lakoću postizanja dogovora u okviru vlade i kreiranje svih vladinih politika. Ipak, nije tako. Pojedini ministri djeluju i odvažno i odlučno, lako se čita njihova dnevna komunikacija i uvezanost među resorima, ali neki su, međutim, pogubljeni, „istrgnuti iz konteksta“, uplašeni, skrajnuti, nesnađeni.

Takve situacije, već u pojavnom obliku, premijer „liječi“ i sprječava koordinacijom i usmjeravanjem kaskajućih resora – iz rukavaca na magistralni pravac. Koliko god naš predsjednik Vlade bio pošten čovjek, sa značajnim životnim iskustvom, nedostatak političkog i upravljačkog staža nemoguće je sakriti i nadomjestiti. Ne treba ga ni sakrivati, on može u početku unijeti neki zaboravljeni šarm, ali u početku.

U takvim prilikama iskustvo i dobronamjernost lidera parlamentarne većine bili bi spasonosni – dodali bi prodornost i odlučnost mladim ministrima, pa i sigurnost premijeru. Nažalost, očigledno je da ni na jednoj strani nema ni volje za pomoć ni volje za saradnju – volja za moć, pak, kulja odasvud, kod neiskusnih stidljivo vri, a kod iskusnih preliva.

Svaki dan čekanja i odugovlačenja sa bolnim i dubokim rezovima biće na kraju ocijenjen kao najskuplji luksuz. Nećemo na posletku ispaštati samo svoje greške, vlada svoje, a parlamentarna većina svoje, nego ćemo svi zajedno odgovarati za sve. Politika je surova.

Nije kohabitacija kada se tromo i traljavo mijenjaju partijski namještene strukture po dubini, kada je svaki potez nekako opor i pravdajući, kada se procesi usporavaju, protežu i razvlače kao dječiji ljigavci. To je nesnalaženje, a ne demokratska nužda. Mučenje oko Javnog medijskog servisa nije nikakva demonstracija pravnog nenasilja nego kalkulisanje koje skupo košta javnost – nastavak kontaminacije mržnjom i neukusom. To je iznurivanje, neka vrsta medijskog mobinga, plaćena našim novcem.

Nije kohabitacija kada policijom i dalje upravljaju ljudi iz sjenke, kada najveći bezbjednosni sistem i dalje kontroliše bivša vlast koja je ranije taj sektor podvgla ruglu, politizovala do nivoa starih partijskih službi i milicija. Nema opravdanja za tako nešto. Ako ima za sporost promjena u Tužilaštvu onda za osnovnu nadležnost vlade da kontroliše i upravlja bezbjednosnim aparatom, nema.

Kohabitacija je kada poštuješ ustavne nadležnosti onih djelova vlasti za koje nisi dobio povjerenje na izborima. Trpjeti i podnositi predsjednika države čija politika i partija su poraženi čak i na nedemokratskim izborima nije isto što i trpjeti mjesecima, skoro pola godine, strukture po dubini namještene na najsuroviji nepotistički i nedemokratski način da o našem novcu ostvaruju svoje i vođine snove. Za taj proces se ne traži izraz u rječniku prava i sloboda nego u nedostatku znanja i političke hrabrosti.

Nije lako Vladi jer je kritikovana od početka sa svih strana!?

Istina je.

Ipak, kritike se utišavaju konkretnim potezima. Mogao bih da nabrojim par ministara koji to rade odlično u ovim komplikovanim procesima. Ipak, neću. Više bi im štetila moja pohvala nego pokuda. Bez pretjerivanja tako je.

Vratimo se tamo odakle smo krenuli.

Vratimo se, dakle, na dan izbora i dan potom. Nije se duže i snažnije mogla ispružiti ona ruka nego kroz Sporazum kojim je prihvaćeno da nećemo dirati prioritete spoljnje politike, da nećemo dirati u državne simbole, da neće biti revanšizma.

Zamislite da je pobijedio DPS pa da je Đukanović ispružene ruke rekao povlačimo Zakon o slobodi vjeroispovijesti? Dogovaraćemo se oko svega sa opozicijom? Nezamislivo, zar nije?

Politika je praktika, ideja koja se sprovodi surovom političkom matematikom. Voditi državu po pravu koje su ti dali građani znači nemilosrdno štititi interes te države bez obzira na lični karakter, sklonost altruizmu ili empatiji. Nema pogađanja sa pojedincima koji su privatizovali državu. U tom obračunu za dobro svih nema mjesta lirskim momentima. U državi se stvari ne dešavaju same od sebe.

Prilike se ne uređuju po nekom nepisanom pravilu. Ne, država se uređuje: Ustavom, zakonima, podzakonskim aktima. Uređuje se akcijom po pravilima koja su propisana. Kada se propisano ne primjenjuje, kada se kalkuliše, kada se pogađamo sa onima koji nisu za nagodbu, postajemo taoci nekoga koga je narod porazio. To nije kohabitacija nego laganje građana.

Da mi je neko rekao 30. avgusta pred ponoć, da će policijom u februaru 2021. upravljati Zoran Lazović pomislio bih da je lud.

Nema više „uigravanja“. Ne zato što smo pojedinačno izgubili strpljenje, nego zato što je nepristojno čekati da pojedini uhvate korak dok većina jedva hvata vazduh.