ŽIVOTI OSTALIH

Piše: SIBIN

Da bi se jedan život ožalio, potrebno je političko pokretanje javnog oplakivanja, i tu je Dž. Batler u pravu: životi koji nisu vrijedni žaljenja, kao da se nisu ni proživjeli, ili to jesu na vlastiti račun.

Poput svakog spektakla, i terorizam udara na najosvetljenija mjesta masovnosti, u epicentre gdje se upriličuje planetarni događaj. Covid-19 nas je zatvarao, sad se opet otvaramo u povezivanju, i to uz pomoć fudbala, igre koja je magična zahvaljujući cirkulaciji kapitala koji pokreće loptu.

Globalna politika bdi nad životima integrisanim pod zapadni kišobran, ostatak je periferija prepuštena sebi, destruktivna divljina koja se, pošto biva popljačkana, prepušta sudbini opstanka u kojem vlada sila, nemilosrdni instinkt, refleks preživljavanja.

Kad se život naposletku svede na sebe, onda iz čovjeka progovara životinjsko, primarna pomrčina.

Medijalizovani svijet fokus drži na događaju koji nas je šokirao, da bi se nakon prve analize u nama normalizovao, nakon toga sledi njegovo trošenje prema kojem se odnosimo bez ikakve emotivne investicije. Ko se još pita šta je sa obezdomljenicima na putevima očajnika, šta je sa putem očaja kojim koračaju oni bez ikakve nade? To je odavno već zastarela vijest, sada smo raspeti između Kijeva u ratu, mraku i gladi, i Qatara, gdje fantastični fudbal sve zaposjeda slikom o sebi. Krajnosti, dakle, služe balansiranju stvari, kao što smo zaboravili virus čim je počeo rat. To govori da bez apokaliptičnih događaja mi ne umijemo da živimo, sada kada smo na kraju vremena kada se tehnološki nastoje osmisliti alternativne vizije budućnosti u kojoj nema mjesta za veliku većinu nas.

Životi drugih u ovakvoj percepciji rezervisane budućnosti, vrijede najmanje, a to vrijeme poodavno nam se događa, ali medijalizovano, čini nam se kao da nije ono kojem pripadamo.