Svakako, bar po mom sudu, jedan od većih zločina prema čovječanstvu je momenat kada se pojavio mobilni telefon, a još veći kada se pojavio prvi tzv. pametni telefon. Sve nam je kao na dlanu, živimo digitalni život, a ovaj realni zapostavljamo. Porodica sjedi na okupu i niko ni sa kim ne razgovara, već svi blenu u ekrane i ćaskaju sa nekim ko takođe sa druge strane ne obraća pažnju na sopstveno okruženje. Više i ne čitamo, već vidimo fotku na aplikaciji, te eventualno pročitamo naslov neke vijesti. Knjige su zaboravljena kategorija, jer kompletan „Rat i mir“ ili „Tihi Don“ prepričaće nam vještačka inteligencija u deset redova. Naravno, ukoliko prihvati da Rusi uopšte postoje kao narod.
Djeca su nam se pretvorila u robote i mašine za igranje igrica. Jedina radost im je da dobiju novi smart telefon. Roditeljsku riječ slabo ko sluša, jer roditelji nisu „Robloks“. Umjesto gledanja fudbalske utakmice, igra se „FIFA“ i sanja se da dospiješ kao igrač u „Fifin“ trejler. Gledanje cijele košarkaške utakmice je smaranje, jer novi NBA na telefonu je daleko brži. Uostalom, sve bitne poteze mogu da vidim na YouTube-u u skraćenoj verziji.
Okupimo se društvo u kafani, ali razgovora među prijateljima je sve manje ili ga uopšte nema. Svako blene u ono sokoćalo i lista budalaste klipove, tzv. šortove. Isto je i pred spavanje. Umjesto da pričaš sa djecom ili sa ženom, možda knjigu neku da čitaš, drndaš do besvijesti imbecilne kratke snimke.
Aplikacija za komunikaciju ima koliko hoćeš. Viber, WhatsApp, Telegram, Signal… Urnišaše sa pozivima i porukama.
Život nam se pretvorio u odvratni tzv. pametni telefon. Kritikujemo narkomane i pijance i upućujemo ih na liječenje od bolesti zavisnosti, a sami smo postali narkomani smart telefona.
Odlučih se kao posljednji Mohikanac na pobunu. Znam da su mi šanse nikakve, ali bar sopstveni mir mogu da nađem. Vraćam se na onu divnu staru „Nokiju“, ugasio sam WhatsApp, Viber i sve ostale budalaštine… Neću da mi mozak i vrijeme opterećuje smart telefon, već hoću da se bavim korisnim stvarima. Što više da čitam, da razgovaram sa ljudima, da uživam u realnom životu.
Savjetujem svima da probaju. Može se i u ovakvoj eri digitalizacije ipak živjeti normalno i realno.
Živio normalan život bez smart telefona.
(Vladimir Đukanović)

Od A do Š tačno. Postepeno ali sigurno se kao društvo dehumanizujemo.