Piše: Kasper I
Nekada se govorilo: “Ispruži se koliko ti je pokrivač dug.”
Danas — pokrivač uzmeš na kredit.
Živimo u vremenu u kojem više nije važno koliko imaš, nego koliko možeš da zadužiš. Plata više nije mjera standarda — limit na kartici jeste.
Banke su postale tihi krojači naših života, određujući šta smijemo da želimo i koliko dugo ćemo to otplaćivati.
Kupujemo telefone koje ne možemo da priuštimo. Vozimo automobile koji nas koštaju više nego što vrijedi naš mir. Opremamo stanove da liče na kataloge, a u njima živimo kao podstanari sopstvenih odluka.
Sve izgleda lijepo — dok ne stigne rata.
A rata nikad ne dolazi sama.
Dolazi sa kamatom, sa brigom, sa onim tihim osjećajem da nisi slobodan.
Na Balkanu se posebno njeguje ta iluzija standarda. Važno je da se vidi. Da komšija primijeti. Da se pokaže kako “nije loše”. I tako ulazimo u začarani krug — ne trošimo zbog potrebe, nego zbog slike o sebi koju želimo da prodamo drugima.
I šta na kraju imamo?
Život na rate.
Sreću na odloženo plaćanje.
Mir koji kasni, ako uopšte dođe.
Postali smo generacija koja unaprijed troši godine koje još nije zaradila. Svaka nova kupovina je mali kredit protiv budućnosti. Svaki potpis na ugovoru je priznanje da sadašnjost nije dovoljna.
A najopasnija stvar nije dug.
Najopasnija stvar je to što smo se navikli na njega.
Navikli smo da je normalno da pola plate ode prije nego što legne.
Navikli smo da brojimo dane do sljedeće uplate.
Navikli smo da planiramo život u ratama.
I dok banke broje profit, mi brojimo mjesece do slobode — koja se stalno odlaže.
Možda problem nije u tome što nemamo dovoljno.
Možda je problem što smo ubijeđeni da moramo imati više nego što nam treba.
Jer istina je jednostavna, ali nepopularna: nije bogat onaj ko ima mnogo — nego onaj kome malo treba.
A takvih je danas sve manje.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
