Kako vrijeme prolazi, na površinu izbijaju razlozi zbog kojih premijer Zdravko Krivokapić ne želi krene u sveobuhvatnije demontiranje DPS-ovog sistema unutar i izvan državne uprave.
U prethodna četiri mjeseca Vlada je izvršila samo kozmetičke promjene u javnom sektoru, dok isti i dalje vrvi od DPS-ovih kadrova, od kojih neki još uvijek drže ključne rukovodeće pozicije. Po dubini je situacija još dramatičnija, jer su gotovo svi glasači DPS-a zadržali svoja radna mjesta sa kojih i dalje mogu da daju doprinos partiji koja ih je tu postavila.
Krivokapić je pod plaštom postizbornog sporazuma, sastavljenog u zapadnim ambasadama, „pomilovao“ DPS-ove pitomce u javnoj upravi. On se obavezao da Vlada na čijem je čelu neće sprovoditi politički revanšizam, što nakon četiri mjeseca ima za posledicu i snažan DPS, što su donekle pokazali i rezultati lokalnih izbora u Nikšiću. Zato premijer i brojni ministri ne otpuštaju kadrove DPS-a koji i dalje nemaju potrebe da cijepaju članske karte svoje partije. A i zašto bi, kada im ona i dalje donosi benefite, pa su tako neki pojedinci i napredovali u službi, a najsrećnije je zapalo da budu i na čelu pojedinih ministarstava.
A zašto premijer svojim odlukama odražava snagu DPS-a, postaje sve jasnije iz dana u dan. Naime, Krivokapić zna da je narod koji je većinski glasao za pad DPS-a sa vlasti 30.avgusta spreman da trpi i njegovo srljanje zarad nepovratka prokaženog DPS-a na pozicije koje je zauzimao prethodnih 30 godina. Zato i ne žuri sa rasformiranjem DPS-a i krivičnim gonjenjem njihovih najviših funkcionera, jer mu stabilan DPS garantuje opstanak na mjesto premijera. Zato Krivokapić svojim (ne)činjenjem održava DPS u životu, koji u njegovim vizijama služi kao „strašilo“ koje bi svakog trenutka moglo da se vrati na vlast. Dok građanima vrijeme prolazi u strahu od DPS-ovog povratka na vlast, Krivokapićev svojim srljanje nastavlja da nanosi štetu većinskom društvu koje je od njega očekivalo nešto radikalniji otklon od DPS-ovih tekovina.
Nema obzira prema Srbima i srpskim nacionalnim interesima
Uporedo sa Zdravkovom popustljivošću prema DPS-u, u poslednje dvije nedelje do izražaja je isplivao i njegov odnos prema Srbima koji se prije sveha ilustrovao njegovim zahtjevom za razrješenje ministra pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića zbog svog stava o zločinu u Srebrenici.
Orkestriranoj hajci koju je inicirala bivša vlast, a dodatno podstakle zapadne ambasade, mediji i NVO aktivisti, kojom se traži od Leposavića, a preko njega i Srba traži da priznaju da su u drugoj državi njihovi sunarodnici izvršili genocid, pridružio se i premijer Krivokapić. On je svojim djelovanjem u Leposavićevom slučaju samo potvrdio da je zarad podrške zapadnih mentora spreman da „pacifikuje“ Srbe koji izgleda u 21. vijeka ne smiju da imaju stav o jednom tragičnom istorijskom događaju iz prošlog vijeka i ne smiju da se brane od optužbi koje im sa svih strana serviraju razni dušebrižnici.
Svojim odnosom prema Leposaviću, Krivokapić je indirektno pokazao kako će se ophoditi prema legitimnim interesima srpskog naroda u Crnoj Gori. Iako su glasovi koaliciji Za budućnost Crne Gore gotovo stoprocentno dati od Srba, premijer smatra da će za zadovoljenje njihovh nacionalnih interesa biti dovoljno samo izmijeniti Zakon o slobodi vjeroispovijesti. A koliko je iskren i u toj namjeri bio dovoljno govori i to da želi da smijeni ministra koji je te izmjene i pisao.
Na tome će se očigledno svesti Zdravkova mnogobrojna obećanja data srpskom narodu u predizbornoj kampanji, na zadovoljstvo zapadnih ambasada i svih onih snaga koji su nesebično dali doprinos u diskriminaciji srpskog naroda u Crnoj Gori.
