Zbjeg

Piše: o. Darko Ristov Đogo

U jednom od komentara na svesrpskom portalu IN4S na nekome od mojih tekstova nepotpisani pripovjedač je dao ubjedljivo najtačniju kvalifikaciju suštine srpskog političkog entiteta (teokratske plemenske zajednice, zatim kneževine i napokon, nakratko, i kraljevine Crne Gore i Brda sa prisajedinjenom Hercegovinom i starosrpskim Budimljem) – Crna Gora je srpski zbjeg. Iako ovakva ocjena zasigurno i vrlo dušekorisno vrijeđa velikomontenegrinsku mistifikaciju staroštokavske „Države“, teško da postoji tačniji opis suštine Crne Gore i Brda:

to je njegoševska drama naroda:

„Što uteče ispod sablje turske,
Što na vjeru pravu ne pohuli,
Što se ne hće u lance vezati,
To se zbježa u ove planine
Da ginemo i krv prolivamo,
Da junački amanet čuvamo,
Divno ime i svetu svobodu.“

Svako kome su hercegovačke bake pričale šta su u genocidu nad srpskim narodom u Drugom ratu, zna da nije uopšte malo reći da su Crna Gora i Brda – zbijeg, spas, utočište, asilion. Najbolji i jesmo bili kada nas je svijest o ubježištu držala na ramenu Bogočovjeka i Bogorodice. Kada bismo bili svjesni da smo kao Srbi – naš prevod imena „hrišćani“ – bili sabrani jer smo zbježali.

U svakom zaboravu našeg pribježištenja, mi smo, od tjeskobe i od širine, zadavali muke Sv. Petru Cetinjskom, dotle da svako ko se diči crnogorskom prošlošću, ma sa kog identitetskog spektra, treba samo da pročita njegovu neprekdinu muku i brigu, nevolju i zlo sa kojim se Svetitelj besprestano suočava sa lažnom braćom i nepouzdanom riječju koju savremenici mu ne drže – i prestaće ga gordost slavne prošlosti i pruženog otpora strancu i neprijatelju: ništa manji nije bio ni onaj svetitelju i pomiritelju.

Kada se teokratski zbijeg okončao svjetovnom pseudo-državnošću, desilo se ono što se gotovo uvijek dešava sa našim državama. Vladar i aparat doživljavaju sebe kao cilj a „državu“ kao sredstvo, narod kao sredstvo u službi sredstva. Zato je suvišak „državotovrnosti“ u novom vijeku uvijek završavao za nas tragično. Naše „države“ bez kosovske zavjetnosti i nemanjićke vertikale nemaju smisla: one su druga imena za dinastije, administracije, identitetske projekte zasnovane bilo na lažnom univerzalizmu (jugoslovenstvo) bilo na dinastikom provincijalizmu („crnogorstvo“). Zato je samo kosovski zavjet u perspektivi zbjega – smislena državotvorna pozicije. Mi smo i danas u Srpskoj i Srbiji u zbjegu a ne u samodovoljnom razmahu. Čim samociljnost preuzme kontrolu, naše države klize ka amorfnoj besadržajnosti lične vladavine.
Zašto je ovo važno u ovom trenutku?
Dok se svi pitamo da li će se uopšte moći održati ustoličenje novoizabranog Mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija na Cetinju, skloni smo da Cetinje sagledavamo u simboličkoj ravni unutar koje zaboravljamo njegov pribježišni karakter. Kada je od svih srpskih država posljednja pala ona Hercega od Sv. Save, ne odjednom, ne bez razloga, ne bez pokušaja suživota i konverzije, izdvajao se polako srpski zbjeg oko četiri turske nahije. Rađala se zbježišna sloboda. Cetinje je naš zbjeg.

Nije ono značajno kao sjedište mistifikovane „države“ – jer je upravo ta mistifikacija „države“ jedan od najpogubnijih trikova savremene političke semantike crnogorskog antisrpskog projekta koji u višeznačjnosti „Crne Gore“ zaluđuje srpski narod istoimenitošću srpskog zbjega i antisrpskog pseudodržavnog kartela. Cetinje jeste trajni hronotop srpskog naroda, simbolički sinonim za otpor i junaštvo, na isti način na koji su to Knin ili Bregalnica. Ono je emanacija kosovske etike hrišćanskih Termopila, jedno od naših najdražih imena u dugom spisku posljednjeg otpora.

Zato ne možemo da se ne čudimo da su oni kojima je stalo da iz interesnih razloga – kao čuvari antisrpskog kartela koji obilježavaju imena nekadašeg srpskog zbjega – organizuju demonstrativnu pokaznu vježbu suočavanja Srba u ND Crna Gora sa razlikom između simboličkog i njihovog Cetinja. Kako su ljudi bića koja su vrlo često adaptabilne prirode, oni računaju da će demonstracija kontrole nad jednim danas beznačajnim urbanim centrom sa jakim simboličkim nabojem pokazati njihovu sposobnost da i dalje drže konce u svojim rukama, čak i kada je SPC u pitanju.

Šta će se zaista desiti, ostaje da pokažu dani pred nama. Paradoksalno je da je ustoličenje Mitropolitovo na Cetinju danas ubjedljivo najviše u interesu Crne Gore kao projekta (jer bi se time legitimisao bar privid osnovnog zakonskog postulata da u njoj i Srbi imaju neka prava, makar pasivna) pa i njene današnje Vlade koja bi time jasno stavila do znanja da jeste u stanju da vlada situacijom u zemlji, pored bezbjednosnog izazova oličenog u parapolicijskim strukturama i pored utiska da je njeno polje djelovanja ograničeno potpunim spoljnopolitičkim vazalstvom.

Ukratko: Crna Gora bi organizovanjem ustoličenja bar još za neko vrijeme bila u stanju da sugeriše Srbima koji u njoj žive da nije ono što jeste – pseudo-državna forma jednog kartela nastala upravo da poništi srpski narod koji u njoj i dalje živi. Činjenica da danas uopšte pričamo o tome da i Srbi u njoj strepe od toga da li će moći da ustoliče našeg Mitropolita dovoljno govori koliko je takav karakter „crnogorske državnosti“ očigledan i samorazumljiv, a sama pomisao na prava srpskog naroda i Crkve čak i danas – incidentna pojava.
Što se tiče naše Svetosavske Crkve: ona je nadživjela vjekove, isupnila kalendar i svetim ratnicima i svetim mučenicima, dala i kneza Lazara i đakona Avakuma i Bogdana i Petra Zimonjića. Poznato nam je i slavlje i stradanje i dok se Blagi Gospod ne pojavi na horizontu, valja nam očekivati svega i svačega sa monaško-hajdučkom maksimom: „sve što dođe, sve mu sam naredan“. Koliko je istorija varljiva za ljudske oči, ali dotaknuta prstom Božijim najbolje govori da je u momentu u kome se srpski zbjeg cetinjski dominantno stidi svoje kosovske slave i Obilića poljane, staro sjedište svetosavske zetske episkopije – Miholjska prevlaka i njen manastir Sv. Arhangela – doživljava svoju duhovnu renesansu. Gospod će nam otvoriti puteve, u zbjeg i iz zbjega.

Protojerej-stavrofor dr Darko R. Đogo je vanredni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu

(IN4S)