Zašto svi ćute o zločinima u Pivskim Dolima i selu Velika?

Piše: Emilo Labudović

Opet mašu Srebrenicom i njenom tragedijom. Oni kojima je njena izgibija samo politička poštapalica, srcem i prostorom daleki od njene tuge i opomene, lijući krokodilske suze opet prozivaju i prijete. Prijete onima koji nikad nijesu i ne spore srazmjere zla koje se tamo dogodilo jer zahtijevaju da se zločin, koji nije sporan, izdigne na nivo genocida, što je veoma sporno. I predlažu da se sumnja, neprihvatanje i negiranje navodnog genocida okarakteriše kao krivično djelo.

Istorija „utjerivanja istine“ tojagom stara je koliko i civilizacija. Od onih koji su sumnjali da faraon nije bog, koji su sumnjali da papa nije božji izaslanik, da Zemlja nije centar vasione i da nije ravna ploča, pa sve do onih koji su sumnjali u komesarovu da Bog više ne postoji, i da se reinkarnirao u drugove Tita i Staljina, bili su strijeljani, spaljivani, proganjani, ksnenovani i zatvarani.

Mijenjali su se samo sudije i dželati, ali odnos prema „istini“ u koju se nije smjelo ni makar posumnjati i žrtvama ostajao je uvijek isti. Već sama činjenica da je nešto ili neko proglašeno istinom aksiomatske snage, isključivala je mogućnost bilo kakve rasprave, opovrgavanja i dokazivanja. Sud Inkvizicije bio je sud boga, a jereticima, bilo da su pravi ili nabijeđeni, ostavljane su samo dvije opcije: priznati krivicu, bila stvarna ili nabijeđena, odreći se sebe i svog stava, ili – lomača.

Pitanju Srebrenice, odnosno genocidnosti onoga što se tamo desilo, savremeni inkvizitori su dali karakter božije istine u koju se, po cijenu kazne (srećom, nijesmo više u Srednjem vijeku), ne smije sumnjati. Svjedočenja, i to iz redova muslimanske elite, da su srebreničku tragediju planirali eksperti američkih obavještajno – vojnih agencija u saradnji sa Alijom Izetbegovićem, s ciljem da se posustala međunarodna javnost, koja je već ozbiljno počela da sumnja u razloge i ciljeve rata u Bosni, ponovo podstakne a njene simpatije okrenu prema muslimanskoj strani, vrlo otvoreno govore da je Srebrenica svojevrstni politički projekat.

Ali, sva argumentacija koja polazi od toga da se činjenično stanje srebreničkog zločina uopšte ne poklapa sa samom definicijom genocida, pa još uvijek precizno neutvrđenog broja stradalih, preko brojnih primjera da su se mnoga imena sa mezarja u Potočarima kasnije susretala na biračkim spiskovima i adresama širom Evrope, nije bila i još uvijek nije dovoljna makar za pravo na sumnju.

Tamo je bio genocid, i tačka. Ko u to sumnja i ne priznaje, ovakav je i onakav, zločinac ili saučesnik zločina u svakom pogledu i samim tim unaprijed optužen, presuđen i razapet na krst srama. A ako se usvoji tražena rezolucija, ko zna, možda mu je i Spuž u perspektivi.

Ali, da ostavimo po strani uzaludnu raspravu i dokazivanje pred inkvizicijom ovoga doba, jer jedini sud nad svim ovozemaljskim sudovima je vrijeme i ono će, prije ili kasnije, donijeti konačnu presudu. Međutim, do tada bi ipak trebalo sagledati nekoliko aspekata novog povampirenja Srebrenice. Prvo, zašto sada i zašto u Crnoj Gori? Je li to pokušaj anatemisanja bez krivice krivih kao pokušaj odmazde zbog gubitka izbora (i privilegija).

Jer, Srebrenički zločin ili genocid postojao je i prije 30. avgusta, pa su inkvizitori u liku one Kenane i onog Ervina mogli i ranije da se sjete tuge i „bijele tišine“ svojih sunarodnika. I zašto u Crnoj Gori koja je, makar formalno, bila izvan vjersko – građanskog rata u BiH. A ako jeste, onda su u njega najumiješaniji bili njihovi dojučerašnji a i sadašnji politički partneri. I mogli su ih prije od ovih iz nove većine pozvati da se poklone žrtvama.

Drugo, ukoliko je predložena rezolucija izraz posebnog pijeteta prema žrtvama rata, njih u ništa manjem broju ima i u susjednim Kravicama i Bratuncu, pa bi poklanjanje moglo da počne odatle. Ili su srebreničke žrtve i suze majki Srebrenice nešto drugo od ostalih žrtava i leleka majki širom Bosne. Treće, i po meni mnogo važnije i prikladnije reholuciji, je to da je Srebrenica, bila definisana ovako ili onako, ipak, u Bosni, a mi, na žalost, imamo svojih domaćih „srebrenica“ koje niko i ne pominje. Kenana i Ervin pogotovo.

Zašto svi ćute o zločinima u Pivskim Dolima i selu Velika koji su, ako se srazmjeri broj žrtava sa brojem žitelja, mnogo bliži statusu genocida od Srebrenice? Zašto bi srebreničko stradanje bilo kome u Crnoj Gori bilo bliže i važnije od izguba svojih sugrađana?

Zašto se Kenana i Ervin, koji su za rezoluciju o Srebrenici prije svega i navodno, iz razloga humanosti i protesta protiv zločina bez kazne, iz tih istih razloga ako ne Kravica i Bratunca koji su im daleko taman koliko i Potočari, i pritom su još u Bosni, ne sjete Pivskih Dola i Velike koji su im u Crnoj Gori i na kućnom pragu? Mogu li se pod bilo kojim izgovorom, pa makar to bile i političke sinekure, mrtvi, njihova stratišta i njihovi grobovi dijeliti na „naše“ i „njihove“, a pritom biti čovjek i humanista? Kenana i Ervin, očigledno mogu, ali zašto ćute oni koje bi „rane roda svoga“ takođe trebalo da bole? Ili se, možda, plaše sudbine ministra Leposavića čiju glavu podjednako traže i Ervin i Kenana kao i oni koji mu sjede uz koljeno, a šta piju tek će da se vidi.

Očigledno je da će još mnogo vode proteći Limom i Pivom dok se mrtvi, pokopani ili obezgrobljeni, pogubljeni ili spaljeni, rasijani od kućnih pragova, preko „pasjih grobalja, Kravica, Potočara, pa do Zidanog i svih drugih mostova, ne izjednače u pravu da budu jednako poštovani i žaljeni. I da za taj pijetet, kao dug prema njima i prema Bogu, ne budu potrebne rezolucije.

Još je daleko dan kada će svi ovovremeni gospodari naših sudbina shvatiti da smo kao civilizacija dovde stigli tako što smo sumnjali.

Dan kada će se ovovremeni inkvizitori, od onih iz Berlina, Brisela i Vašingtona pa do raspojasane Kenane i blaziranog Ervina, dosjetiti da je čak i pred onom drugom Inkvizicijom Galileo Galilej, makar sebi u bradu, ali dovoljno da se čuje i upamti za sva vremena, prošaputao: ipak se okreće!!!