ZAŠTO NEMAMO STRATEŠKE REZERVE
Piše: Stevan Gajević finansijski konsultant
U ekonomskom smislu pitanje koje se postavlja veoma često u zadnje dvije godine.
A kako rat u Ukraini odmiče postavlja se sve češće.
Još sada daleke 2020. godine imali smo udar virusa Covid 19. Tadašnje Ministarstvo Ekonomije obraća se širem krugu specijalista koji imaju iskustvo u upravljanju kriznim situacijama, sa nizom pitanja. Prvenstveno šta je od namirnica i roba potrebno nabaviti i gdje?
Vidjeli smo da je u kratkom roku zbog povećane tražnje i stvaranja zaliha falilo pa skoro sve, a deficit je bio odmah uočljiv kod higijenskih i medicinskih roba, lijekova, aparata …
Na sreću ubrzo se situacija popravila globalno. pa i lokalno.
Da je čitav proces i odgovor države bio efikasan ne može se tvrditi ali moramo priznati da je imao neke dobre stvari. Prije svega okvirno su utvrđene one količine roba koje je neophodno nabaviti da bi stanovništvo i pravna lica nesmetano funkcionisali par mjeseci.
Nije prošlo mnogo zadesio nas je prvo jedan pa drugi globalni potres koji traju i danas.
Da li danas naša zemlja ima rezerve, da li su te rezerve operativne. Da li neko planira rezerve, da li se one zanavljaju. I na kraju ono glavno pitanje, šta ako ne daj bože…
Prvo i polazno pitanje je šta su ustvari rezerve i u slučaju da postoje na koji način bi bile organizovane.
Na ovo pitanje odgovaramo na način da rezervi trenutno nema, ali da su postojale neke inicijative za njihovo formiranje.
Jasno je da ukoliko se strateški rukovodi državom, ukoliko planiramo naše aktivnosti i pravimo projekcije, državne rezerve moraju postojati.
Koji tipovi rezervi postoje ?
Možemo govoriti i strateškim i robnim rezervama.
Radi pojašnjenja strateške rezerve su širi pojam od robnih a sam odabir koje rezerve želimo imati zavise od dugoročnih planova onih koji upravljaju.
Naime strateške rezerve su rezerve koje omogućavaju funkcionisanje države u neposrednoj ratnoj opasnosti ili u nekom događaju koji to iziskuje, a njima obično upravlja ili ih kontroliše vojska.
Zadnjih godina više je nego jasan narativ da takve rezerve nije potrebno imati u nekoj većoj mjeri jer je NATO kao odbrambeni savez priteći u pomoć u slučaju da se nešto desi.
Svjedoci smo da i u slučaju kad se na nivou pojedinca ili porodice desi neka nepredviđena situacija, obično i bliže okruženje ne ispolji dovoljno razumijevanja za to, pa je po pravilu pomoć sa strane nedovoljna ili minimalna, a najčešće retorička.
Kod međudržavnih odnosa “ljubavi” ima još manje, naročito kada je neka globalna kriza u pitanju, pa mali budu ili prepušteni sami sebi ili je pomoć simbolična. Ako se opet vratimo na vrijeme Covid epidemije i Crne Gore vidjećemo da su male donacije dale Srbija i Kina a ostalo smo se snalazili sakupljajući donacije kako smo znali i umjeli.
Najčešće u takvim slučajevima kritičnih roba nema ni da se plate pa i duplo.
Robne rezerve su uži pojam one obuhvataju robe koje su neophodne za snadbijevanje građana u slučaju da je lanac snadbijevanja prekinut. Robne rezerve se uglavnom dijele na 3 vrste roba: životne namirnice, gorivo i energenti i medicinska oprema i lijekovi.
Obično će neupućeni ljudi reći pa to je dovoljno, ali očigledno da nije.
Na kratko ćemo se vratiti u prošlost da vidimo šta je doktrina rezervi SFRJ predviđala, i kako su rezerve funkcionisale. Napomene radi rezerve ovoga tipa je imala i Kraljevina Jugoslavija, ali kako je zemlja dobrim dijelom bila poljoprivredna o hrani se nije razmišljalo mnogo jer je hrana mogla da se pronađe u širokoj bazi. U SFRJ ovaj tip rezwervi se nazivao “ratne rezerve” a što je i razumljivo jer se doktrina odbrane zasnivala na iskustvima iz WW2.
Rezerve su bile organizovane u tzv prstenovima, što u suštini znači da su svi subjekti morali da imaju neke svoje unutrašnje rezerve. Planovi funkcionisanje svih društvenih subjekata su dostavljeni istima pod oznakom “vojna tajna”, pa su svi počev od vrtića i škola pa sve do armije znali kako treba da se ponašaju u slučaju da se izda naređenje o neposrednoj opasnosti.
Osnovni subjekt koji je upravljao rezervama bilo je Ministarstvo Odbrane. Najveći dio stateških rezervi je čuvan u prostorima koje je obezbijedilo Ministarstvo Odbrane. Takvi objekti su najčešće bili podzemni.
Šta se nalazilo u tim rezervama? Pa bukvalno sve što su smatrali da treba. Ukratko: mobilne bolnice sa kompletnim inventalom i lijekovima koji su periodično zanavljani, municija i naoružanje za rezervni i aktivni sastav, rezervni djelovi za vozila, alati za popravku i mobilne radionice, gorivo u cisternama koje se takođe periodično zanavljalo.
Kada govorimo o prehrambenim artiklima, u sistemu rezervi postojale su zalihe namirnica za period 6 ili 9 mjeseci i za vojsku i za narod, osim namirnica skladištena su i higijenska sredstva, ali i kuhinje rashladne komore agregati i drugo što prati održavanje i snadbijevanje.
Monetetarne rezerve su se čuvane u NBJ one su se sastojale od zvečećeg zlata i gotovine za slučaj opasnosti ali i monetarnog zlata i deviza za potrebu održavanja monetarnog sistema.
Nakon raspada SFRJ Crna Gora kao federalna jedinica je nastavila da održava robne rezerve dok je strateškim rezervama raspolagala vojska. Ipak, ruku na srce SRJ kao naslednica SFRJ iako do 99 nije bila direktno u ratu indirektno jeste, pa su strateške rezerve djelimično iscrpljene ali sa druge strane to i jeste bila njihova svrha. Sa druge strane monetearne rezerve su ili potrošene ili iznešene iz zemlje tokom 90-tih tako da je period pratila stalna i permanentna inflacija iz koje se finansirao rat.
Robne rezerve kojima je raspolagala Crna Gora koje su se sastojale uglavnom od životnih namirnica ukinute su i zvanično 2003 godine, Koncept robnih rezervi i tzv “neoliberalni” koncept kapitalizma nisui išli ruku pod ruku. Smatralo se a i danas se smatra da smo mi mala zemlja da nama rezerve i ne trebaju i sve što nam treba moći ćemo da nabavimo, a što i ne pije vodu.
Šta se desilo sa strateškim rezervama koje je čuvala vojska?
Početkom 2000-tih raspadala se poslednja Jugoslavija, stanje u vojsci postojalo je sve teže … manji dio strateških “ratnih” rezervi je preuzela Srbija u skladu sa sporazumom. To što je ostalo u CG je uglavnom uništeno prodato ili rashodovano kao neperspektivno.
A da li je baš tako trebalo.
Pa nije ..vidjeli smo da nam poljske mobilne bolnice za vrijeme Covida trebaju … a imal li ih sada da li ih imamo pitanje je.
Tzv. viškovi naoružanja su ili uništeni u skladu sa raznim međudržavnim sporazumima ili prodati budzašto. Rezerve hrane koje je čuvala Vojska i Ministarstvo odbrane su takođe ili potrošene uglavnom ili smanjene na nivo dnevnih potreba
Monetarne rezerve u zlatu ne postoje a gotovog novca ima u skladu sa monetarnom politikom, odnosno kako je količina novca u opticaju regulisana komercijalnim ugovorom o korišćenju evra u vidu gotovog novca u bankama ima onoliko koliko nam je dozvoljeno. Koliko gotovine u rezervi ima u Centralnoj Banci nije nam poznato ali sigurno da neka količina u vidu strateške rezerve ne postoji.
Pitanje Nacionalne riznice neću ni da otvaram, jer kao što vidimo dosta onoga što je bilo u narodnom muzeju i drugim muzejima nedostaje.
Za kraj vratićemo se na početak. Šta ako se nešto desi? Šta ako budemo imali negativan scenario? Da li država ima snage da funkcioniše 6 mjeseci u slučaju haosa?
Da li imamo planove postupanja evakuacije i sl. u takvoj situaciji.
Mislim da su odgovori na ova pitanja nažalost negativni.
Rješenje je da je potrebno formirati strateške rezerve na sva tri “stuba”, i to rezerve hrane i roba, vojne rezerve i monetarne zlatne rezerve.
Tačno je da formiranje rezervi košta. Rezerve koštaju kako na nivou porodice ili pojedinca tako na nivou države.
Svako formiranje rezervi podrazumijeva određena odricanja, ali ako se malo presaberemo i samo malo analiziramo državnu potrošnju vidjećemo da za to sredstava i ima i mora da ima. Na kraju ono što smo sačuvali i čuvamo nije potrošeno.
Da li komšije i ostali imaju rezerve, naravno da imaju.
Neki moj lični utisak je da rezervama ukoliko se formiraju treba da upravlja Ministarstvo Odbrane i Vojska u saradnji sa ostalim organima. Prije svega zbog iskustva i kadrova jer u Vojsci postoje još uvijek kako tehnički kapaciteti tako i znanje kako se upravlja određenim rezervama.
(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)