ZAŠTO KRIVOKAPIĆ UCJENJUJE PATRIJARHA?
Piše: Mihailo Bratić
Dok se u javnosti Crne Gore još sliježu utisci od današnje žustre rasprave Krivokapića sa jednim od lidera DF-a, Milanom Kneževićem, premijer je uspio da istu dodatno uzbudi i to u stilu Donalda Trampa – preko Tvitera.
Njegova najava da će uticati na izbor mitropolita, i da će potpisivanje temeljnog ugovora odložiti za 30. oktobar, je u najmanju ruku skandalozna.
Prvo, za ne povjerovati je da čovjek kojeg optužuju da je direktno postavljen od crkve na mjesto premijera i koji na svakom koraku pokušava dokazati da to nije bilo tako, dopusti sebi ovakav gaf. Jer kako to nije čovjek crkve ako je sposoban i ima namjeru da se miješa u crkvena pitanja i to ona kadrovska od kojih bi trebao imati najveću distancu? Očigledno je, dakle, da ovim potezom ide na ruku onima koji ga kritikuju za spregu sa crkvom.
No, ako ta pitanja taktike i političkih posljedica ovoga poteza ostavimo po strani, otkud uopšte premijeru Krivokapiću pravo (čitaj drskost) da se na ovaj način ophodi prema pitanju za koje nema apsolutno nikakvu nadležnost i koje nema dodirnih tačaka sa njegovim javnim pozivom. Otkud se to odjednom i sam premijer uključio u tu hajku na kadriranje u Srpskoj pravoslavnoj crkvi?
Po mom dubokom ubjeđenju, stvar nije nimalo jednostavna i ova Krivokapićeva poruka kao da očitava čitavo jedno strujanje diskursa koji formiraju određeni centri u Crnoj Gori. Sjetimo se samo kakva se kampanja vodila, prije svega iz Crne Gore, da se za patrijarha postavi vladika Joanikije, ili eventualno Grigorije, ali ni slučajno neko od „Vučićevih vladika“. Ne čini li se da su ovo pipci iste hobotnice, koja je naprasno, najgrublje i najodvratnije zloupotrebljavajući duh litija, uzela za shodno da mešetari po SPC, da bira vladike, kritikuje patrijarha i bude veći vjernik od Sabora.
Ovdje se treba prvo zapitati otkud ta konstrukcija „Vučićevih vladika“, i otkud tolika odbojnost prema bilo čemu što se povezuje sa aktuelnim predsjednikom Srbije. Korijeni ove pojave su po mom dubokom ubjeđenju istorijski i utemeljeni u jednom antisrbijanskom naboju kome su podložni svi dinarski Srbi, Crnogorci pogotovo. Taj duh je epizodno znao da eskalira, pa su ljudi poput Sekule Drljevića za Srbijance pisali da su turski izmećari, tursko roblje, Cincari i razne druge stvari koje podosta vuku na rasizam. Pa nije ni čudo što je isti Drljević kasnije završio u zagrljaju Hitlerovog kerbera Pavelića. Tako da krajnja meta napada nije Vučić, koji svojim često iritantnim ponašanjem zna pogoršati situaciju, nego institucija predsjednika, a suštinski sam politički i crkveni Beograd.
Čini mi se da na talasu toga, što je negdje identitetska konstanta jednog dijela Crnogoraca, optuživanje predsjednika Srbije za bilo šta može da uzme korijena u Crnoj Gori. Upravo to je ono što se dešava i sa pitanjem kadriranja u SPC.
Dakle, određeni krugovi u Crnoj Gori, koji su izrazito antisrpski nastrojeni, su razradili jednu dugoročnu strategiju razbijanja jedinstva Srpske pravoslavne crkve. Naravno, sa krajnjim ciljem formiranja „Pravoslavne crkve u Crnoj Gori“, koja bi navodno bila obnova one s početka XX vijeka, a suštinski bi bila jedan građanistički produkt. Ti centri moći koje bi neki locirali u koncernu Vijesti i drugim građanizirajućim snagama, vrlo dobro znaju da i među Srbima, naročito onima sa „dvojnim“ identitetom, u CG postoji ta konstanta podozrenja prema Srbiji. Ono što oni rade jeste suštinski, eksploatacija te stvari u svrhu raskola sa SPC. Pošto se eksperiment sa Dedeićem pokazao kao debakl, ova taktika ipak pokazuje izvjesne uspjehe i čini mi se, postepeno, na nivou diskursa priprema javnost Crne Gore na radikalizaciju odnosa sa crkvenim Beogradom.
Otud treba ukazati na prljave igre kojima se ima iskoristiti jedna sasvim logična i normalna želja, koju na koncu i sam imam da na čelo Mitropolije dođe vladika Joanikije. Taj je zahtjev dakle, sasvim prihvatljiv, naročito zbog ugleda koji vladika ima u cijelom srpskom narodu, ali prosto treba imati na umu da na toj liniji, neki centri moći iz Crne Gore, hoće da podgriju tenzije prema, kao što rekoh, u paketu i crkvenom i političkom Beogradu. I premijer je poslijednji koji bi trebao da nasjedne na te igre, ali nažalost izgleda da se Zdravko uveliko zaigrao.