Zašto je Montenegru potrebnija kapela

Piše: o. Darko Ristov Đogo

Kapela na Lovćenu danas je najviše potrebna državolikoj teritoriji koja nosi naziv nekadašnje srpske kraljevine. Naravno: njoj bi se obradovali i Srbi ma gdje da žive. No Srbi svi i svuda i ovako nose Njegoša sa sobom i u sebi a njegovu kapelu čuvaju kao

Zavjet: lovćenski Zavjet, emanaciju, jedan zrak Vidovdanskog Sunca. A Zavjeti su stvarnosti u kojima žurbe nema. Paradoksalno: nema ni konačnih ispunjenja Zavjeta.

Kada se jednom istorijski ostvare zavjeti predaka, lako se zaborave i prenebregnu, kao kada smo oslobodili Kosovo i Markov Prilep 1912. i 1918.. Zato ono „onamo ‘namo“ stoji ne samo kao pogled u istoriju već u metafiziku. Kosovo nije samo polje već poziv za smisao u žrtvi, mada jeste i polje i srpska zemlja. Kapela nije samo građevina već naše trajno uspinjanje na više, Lovćenu. Ona je nevelika – to je ono što je tako tačno osjetio Meša Selimović u Njegoševom duhu. Njena monumentalnost je u smještanju Nesmjestivog Boga – ne u obogotvorenju čovjekove gordosti, na korak od demonskog pada. Kapela se zida u nama. I čeka.

Zato je Kapela potrebnija Montenegru, ako želi da bar pomalo zaliči na Crnu Goru. Od 2006. naovamo, ta teritorija nije mogla da računa na prvi preduslov uspješnosti jednog društva: minimum konsenzusa ili bar trpeljivosti. U vječitoj poziciji da potire ne samo svoju prošlost, već sadašnjost i budućnost, poražena vlast artikulisala je Montenegro kao ime samo za jedan poriv: onaj koji je svoju destruktivnu silu našao u rušenju Njegoševe kapele. Zamišljena kao prostor u kome će svaki glas moći da se čuue, samo pod uslovom da se saglašava sa uništavajućom tercom koju je davala kriminalna vlast. Montenegro je zapravo proizvod postmodernističe samouvjerenisti prema kojoj će „istina“ biti samo ono što diktira Moć. Moć kaže da je Njegoš želio mauzolej – iako crno na bijelo piše da je želio crkvu – ima da vjeruješ ono što navodi Moć. Uostalom: sve je tako bilo u Montenegru: ne vjeruj Njegošu kada kaže da je Srbin no vjeruj Moći i njenom razistorijskom tumačenju. Zato MNE i nije mogla da ostvari minimum društvenog konsenzusa: ona je (bila) sila narativno-identitetske represije vječito podešena da otuđuje Srbe, tražeći od njih lojalnost.

Kapela je zato potrebnija crnogorskom društvu nego bilo kome drugom. Ona bi otvorila mogućnost da MNE bar po nečemu bude i srpsko društvo. Ne srpsko nego i srpsko, za one sa slabim očima i kognitivnim ograničenjima. Štaviše, ona bi u tom ključu bila svojevrsna fenomenološka prečica za povratak Srba u društveni i politički život MNE – što je ključni uslov opstanka Crne Gore. Štaviše, možda bi njenom izgradnjom MNE odveć lako kompenzovala njenim građanima srpske nacionalnosti za sva nepočinstva prema srpskom jeziku, za priznavanje okupacione „nezavisnosti“ AP Kosovo i Metohija, za nasilni ulazak u NATO, za dokumentovano pokradeni referendum iz 2006. Srbi – željni bar elementarnog poštovanja srpske prošlosti Crne Gore i bar ravnopravnog građanskog statusa – sve bi to olako oprostili Montenegru, ugledavši kapelu na Lovćenu kao znak da i mi imamo svoj i zajednički prostor na onom platou sakralnog značaja.

Problem kapele na Lovćenu, zato, nikada nije bio (samo) srpski: ono što je Njegoš želio i na šta nas je zavjetovao doći će istinitošću Tajne Hristovog vaskrsenja i kosovskog oslobođenja i ujedinjenja. Mi ćemo se kapeli radovati, ali ona je u nama već sagrađena i čeka svoj trenutak. Zavjetna misao će živjeti i dalje i sačekati svoje ostvarenje na nekoj tački istorije. Danas je, međutim, Montenegru potrebnija kapela, ako ne želi da bude postmoderna projekcija poražene moći (koja neumitno ide na smetljište istorije) već da postane prostor minimalnog građanskog poštovanja svih kolektiviteta i identiteta – o kome se toliko, inače, u podgoričkim medijima priča. Kapela je prilika da se pokaže istinitost osnovnih postulata svakog zdravog društva: njime bi se Njegošu ostvarilo zavještanje, priznala istorija, omogućio prostor osnovnog zajedništva.

Svako ko to ne uviđa, osuđen je da ga pregazi kraj jednog svijeta koji je neumitno iza nas.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)