Žarko Trebješanin: „Važno je da pričamo sa djecom, ali i da ih čujemo“

Deca koja su, ovih dana, u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kraljevu, Kragujevcu i ostalim djelovima Srbije, odavala poštu nastradalim učenicima škole na Vračaru, na trenutak su, držeći svijeće, osvetlila svoja lica. Bilo je to dovoljno da ih, konačno, primijetimo, pogledamo i shvatimo da ih ne poznajemo. Da spoznamo koliko su nam daleko, da ne poznajemo njihov svijet koji je toliko drugačiji od našeg, da ne dijelimo iste vrijednosti, želje, ambicije, strahove…

Kada se to desilo, u kom trenutku smo postali stranci?

Razgovarajte sa djecom. Rečenica je koja se u velikom dijelu domaće javnosti često pominjala u ovim danima tuge. Ovako izolovano, napisano na papiru, Fejsbuku ili Instagramu – razgovarajte sa djecom – djeluje kao bačena floskula, kao čarobni štapić koji će riješiti sve probleme i koji će učiniti da nas ista nesreća nikada više ne zadesi. Razgovor sa djecom je ekstremno važan, ali ovo je trenutak kada je neophodno da se zapitamo da li umijemo sa njima da razgovaramo. Da li je jezik kojim govorimo njima razumljiv?

Generacijski jaz

Psiholog Žarko Trebješanin u razgovoru za „Ekspres“  kaže da prije svega postoji jedno ogromno nerazumijevanje i ističe da nikada do sada nije bio toliko veliki jaz između generacija.

„Toliko su velike razlike. I ranije je bilo da svaka generacija ima svoje vrijednosti i ukuse, ali ovo sa čim se danas suočavamo je kvalitativno novo. Oni žive u jednom drugom svijetu, virtuelnom svijetu koji roditelji uglavnom, pogotovo oni malo stariji, uopšte ne razumiju.

Roditelji su se u tom svijetu odjedanput našli kao stranci, uljezi. Zato ih i nazivaju digitalnim migrantima. S druge strane, njihova djeca su u tom digitalnom svijetu rođena. To je njihov jezik, maternji jezik, učili su ga odmalena i zato se u njemu sjajno snalaze. Stariji taj jezik moraju da uče pod stare dane. To je svijet u kome vlada drugačije ponašanje, drugačije norme. Tu onda dolazi do sve većeg udaljavanja i odvajanja. Mada imate i primjere u kojima roditelji, naročito mlađi, sve više počinju da obitavaju u tom svijetu društvenih mreža i igrica. Na taj način imate sve manje kontakta, živog razgovora i to jeste jedan ozbiljan problem. Ne radi se tu samo o razgovoru. Kada se kaže razgovor, misli se na jednu mnogo dublju i širu interakciju koja je i neverbalna. Tu spada i dodir, da nauče da razumiju boju glasa itd. Sve te socijalne vještine današnja djeca prosto nemaju dovoljno prilike da nauče, sve ono što su generacije prije njih spontano učile. To jeste jedan veliki hendikep.

Ova tragedija može jednim velikim dijelom da se razumije i u tom ključu. Kada pogledate ovog dječaka koji je ubio svoje drugove, on je igrao igrice u kojima se propagira nasilje. Tako se vremenom gubi granica šta je virtuelni svijet, a šta je ubijanje koje je u stvari fiktivno i nema posljedica, ali ako vam to postane svejedno onda vi gledate i svoje drugove kao neke mete“, kaže psihiolog Žarko Trebješanin.

Šta je onda rješenje, da im zabranimo ulaz u njihov svijet? Ukinemo društvene mreže, igrice, ili da se uključimo više u njihov život i pokušamo da ga razumijemo? Možda bi trebalo da se edukujemo kako bismo to znanje prenijeli na njih i pokazali im šta je u njihovom svijetu pogrešno, šta bi moglo negativno da se odrazi na mlade živote. Isto pitanje smo postavili našem sagovorniku.

„Nema govora o ukidanju. Na kraju – društvene mreže, samo ime govori, trebalo bi da služe kao jedan način povezivanja. To povezivanje može da bude i vrlo korisno.“

Na mlađima svijet ostaje

„Društvene mreže su čista forma, ali je problem kojim će sadržajem ta forma biti ispunjena. Nažalost, sada se vidi da djeca uglavnom posjećuju društvene mreže koje su pune nasilja. Problem što se to fiktivno nasilje povezuje i sa stvarnim nasiljem. Kada se dešavaju strašne scene u školi, izmicanje stolica, tuče… Djeca to snimaju i kače na društvene mreže. Na taj način vi dalje širite i propagirate, podstičete nasilje“, smatra Trebješanin.

Međutim, ova generacija djece je mnogo više od TikToka sa kojim se najčešće povezuju. To što je njihov svijet na internetu realnost je koju je neophodno prihvatiti što prije. Uostalom, tome je doprinela i činjenica da pametne telefone dobijaju, kako istraživanja pokazuju, već sa deset godina. Dok sa njima prvi kontakt ostvaruju dosta ranije. Njih zanimaju drugačije teme, najčešće društvene i ekološke, a društvene mreže su im, gledano u procentima, najčešći izvor informacija.

Sve je jasnije da svijet koji smo izgradili nije njihov. Oni se iz tog svijeta sklanjaju, bježe, a utočište pronalaze u svojim telefonima, društvenim mrežama i svim drugim kanalima komunikacije koje većina nas ne razumije. A trebalo bi jer generacija Z sve više preuzima svijet, čak i u brojčanom smislu. Brojke govore da su oni već najmnogoljudnija generacija, čineći 32 odsto svjetske populacije. Odbijajući da prihvatimo to da oni nisu samo budućnost već i sadašnjost, samo ih još više guramo u svijet interneta koji je za nepripremljene, neiskusne i naivne često poguban i surov.

Mladi su u tom svijetu, često, izloženi pogrešnom sistemu vrijednosti i ponašanja. Okruženi su nasilnim i promiskuitetnim sadržajem, a uzore pronalaze u influenserima, lako moralnim javnim ličnostima, kriminalcima… Da stvar bude još tragičnija, sa pogrešnim sistemom vrijednosti i nasiljem ne suočavaju se samo na internetu, već i na drugim poljima. Upravo toga se dotakao Žarko Trebješanin.

„Naravno da svi ljudi imaju urođen kapacitet za empatiju, ali nažalost ovde se sve manje razvija jer kao što vidite mediji su preplavljeni nasiljem, a nažalost i stvarnost je preplavljena nasiljem. Djeca vide nasilje na utakmicama, na televiziji, u Skupštini, na ulici… I što je najgore, rijaliti programi u stvari imaju ugrađeno to. Oni su tako napravljeni, što više nasilja – to bolje. To podiže rejting. Nasilje biva nagrađivano, onaj ko je najbezobzirniji, najagresivniji, taj ostaje. Taj će biti pobjednik.“

Ukoliko ih i krivimo za to što u većini slučajeva imaju pogrešne uzore, onda bi bilo pošteno da tu krivicu podijelimo. Jer sve uzore današnjih klinaca stvorile su generacije koje su na ovom svijetu mnogo duže od njih.

Javni prostor nam je poslednjih 30 godina zagađen raznim Arkanima, Legijama, Kristijanima, srpskim majkama, rijaliti zvijezdama i ostalim selebritijima… Nije ovo problem koji postoji od juče i ne postoji jedan krivac bilo da je riječ o čovjeku ili instituciji. Svi smo krivi jer budućnost je posljedica naših akcija. Jedna propala generacija je produkt duge. Legijina djeca su odgajila Kristijanovu.

Sociolog Vladimir Vuletić se dotakao velikog broja lajkova i onih koju su na taj način podržali ili opravdavali zločine. On je istakao da je neophodno da se zapitamo da li je generacija o kojoj govorimo osposobljena da razlikuje dobro i zlo, da razlikuje poželjno od nepoželjnog ponašanja.

„I onda se mi pitamo – šta je sa generacijom. Ne, nije problem, po mom mišljenju, u toj generaciji. Problem je u onoj generaciji koja ovu generaciju vaspitava“, rekao je Vuletić.

Uloga svih nas je da decu osposobimo za ono što ih čeka. Da ih naviknemo na autoritet koji će prepoznati kod kuće, ali i u školi. A kako da ih pripreme na tako nešto kad se sistem vrednosti koji smo imali u porodici i društvu urušio, a novi nismo izgradili.

Sve kreće od kuće

Tragedija koja je pogodila naše društvo učinila je da se ponovo okrenemo porodici. Učinila je da se zapitamo da li je porodica spremna i dovoljno jaka da odgovori na izazove koji su odjednom postali vidljivi. Odgovarajući na ta pitanja osvijestili smo koliko smo zanemarili njenu ulogu, značaj porodičnog ručka, zajedničkih okupljanja. Odjednom je postalo jasno da podrška porodice nikada nije bila važnija nego u ovim vremenima. Socijalizacija počinje baš kod kuće i tu je neophodno izgraditi čvrste temelje koji će djeci pomoći da se kasnije suoče sa izazovima današnjeg vremena.

„To su sve situacije kada djeca vide da svijet nije tako sjajan i pravedan i da moraju da razvijaju alternativne strategije. Vi vidite da se društvo slama i naše društvo se zapravo od devedesetih godina slama, i to je već jedan dug proces koji je ostavio dramatične posledice na sve nas, a sada vidimo i na ovu djecu“, izjavio je nedavno sociolog Dalibor Petrović.

A kada djeca shvate da svijet nije tako sjajan i pravedan, važno je da znaju da mogu da nam se obrate, da imaju povjerenja u nas. Važno je da njihove probleme uzimamo za ozbiljno, a ne da ih upoređujemo sa onima koji su pogađali našu, ali i ranije generacije – ratovi, nemaština, sankcije… Važno je da njihove brige ne omalovažavamo, već da na njih gledamo kao da su naše. Trebješanin ističe da nije važno samo razgovarati sa djecom, već da je presudno imati strpljenje i umjeti slušati.

„Mislim da bi bilo dobro da se mladi žale. Ali isto tako smatram da tu ne postoji mnogo komunikacije, ali ni bliskosti. Jer ukoliko se vi nekome požalite to znači da imate povjerenje. Izbacili ste problem iz sebe i to je dobro. Ovde je slučaj takav da djeca uglavnom kada imaju problem strogo kriju od roditelja, naravno ne svi. Međutim, veliki broj njih na roditelje gledaju kao na Marsovce i sa njima ne žele da pričaju o svojim problemima. Malo roditelja uopšte zna šta se zbiva u školi. Pogotovo je tabu tema nasilje, ko koga zlostavlja, šta radi… Nasilnici koji otimaju novac, telefone itd. O tome djeca ćute. Za razgovore je potrebno strpljenje, ali i da umijete da saslušate. Ne samo šta oni kažu, već da razumijete podtekst, šta je skrivena poruka. Dijete u ljutnji može svašta da kaže, ali u suštini traži pomoć“, napominje sagovornik.

Naravno, ne treba generalizovati. Još uvijek postoje brojne funkcionalne porodice i roditelji koji su posvećeni svojoj djeci. S druge strane, brojni su i oni koji se ne interesuju za to kako njihovo djete provodi vrijeme, kakav sadržaj konzumira i kako to na njega utiče. Bilo to opravdanje ili ne, htjeli mi to da priznamo ili ne, važan šraf u cijeloj priči jeste činjenica da ne tako mali broj srpskih porodica svakodnevno vodi veliku egzistencijalnu bitku. Pritisnut takvim problemom prosječan srpski roditelj nema vremena da se dovoljno bavi svojim djetetom, već je maksimalno koncentrisan na obezbjeđivanje osnovne materijalne egzistencije. Toga se dotakao i naš sagovornik:

„Roditelji nažalost jure da zarade da mogu da opstanu. Da djeci priušte koliko-toliko pristojan život. Rade po 12 sati. Nemaju dovoljno vremena, živci su istanjeni, umorni.“

Ali kada nas pogodi tragedija kakva nas je pogodila trećeg maja ove godine, onda sve stane. Stane i jurnjava i rijaliti i loša muzika i problemi na poslu postanu nevažni. Važno je samo da li su nam se djeca tog dana vratila iz škole. Posle tragedije u školi „Vladislav Ribnikar“ vrijeme je u Srbiji stalo na pet dana, a potom je nastavilo sporo da teče. Kao društvo smo, na najskuplji mogući način, dobili malo vremena da se pogledamo i vidimo šta ćemo i kako ćemo dalje. Vreme koje smo dobili neće nam vratiti djecu koju smo izgubili dok su sjedjela u školskim klupama, ali će možda, ukoliko ga pametno iskoristimo, sačuvati neke druge klince. Od nas samih, naravno.