ŽAO MI JE NIKOLE
Piše: Emilo Labudović
Ponoć je odavno minula i sa druge strane doline, od Oraha, već su se oglasili prvi pijetli, a san nikako da se ugnijezdi u oči pune nedokučive svjetlosti koja, iznutra, razbija mrak gust kao tijesto. Jer, upamti, mrak je najgušći i najcrnji uoči svitanja. Pišem ti ovo u ovaj, ne znam da li pozni ili rani, sat, znajući da si i sam sigurno još budan. Jer, dan iza je bio od onih koji se pamte, ispunjen napetošću koju može da osjeti (i jedva preživi) samo pasionirani ljubitelj sporta, a uz to i Srbin. Košarkaši, odbojkaši, fudbaleri i, kao kruna svega, neuništivi i neponovljivi Novak. „Od ovoga može da se rikne“, prisjećam se čuvenog slenga sa beogradskog asvalta.
Akteri ovih mečeva su, pretpostavljam već u krevetima, a u meni još trepere zapete strune živaca, nategnuge onim okršajem sa NJemcima, u Manili, jer sve drugo je dalo očenivane rezultate. I da ti budem iskren: priželjkiao sam zlato, ali nijesam nezadovoljan ni srebrom, jer znam ja nas Srbe koji, naročito od drugih, uvijek zahtijevaju samo najviše, koliko god to bilo moguće ili ne. I koliko god osvajali najviših odličja, uvijek i iznova zahtijevamo i zahtijevaćemo još. Ali, jedna, skoro pa usputna, rečenica iz jednog od brojnih osvrta na ovaj meč nikako da mi izađe iz glave. Pogađaš, riječ je o dilemi da li bi ishod bio drugačiji da je u ekipi bio i Nikola Jokić?
Ti znaš da obožavam ovog momka. Obožavam njegove bravure pod koševima, ali ništa manje i činjenicu da je jedno skromno momče iz Sombora bacilo na leđa zemlju koja je neprikosnoveni vladalac ove igre. Čovjek koji je stalno osporavan a bio je MVP šampionata, svoj tim doveo do prve titule, nadvisio jednog proslavljenog Lebrona DŽejmsa, onaj zbog kojeg sam dočekao brojne zore i koji me je činio ponosnim kao da mi je najrođeniji. Ponosnim što jedan Srbin, usred Amerike, drži košarkaške lekcije osionim i, što bi rekli Hrvati, „prenapuhanim“ Amerima.
I očekivao sam da će Srbiji svu ljubav i podršku kojima ga je podržavala, uzvratiti time što će biti član njene reprezentacije. Naravno, čak ni njegovo učešće ne bi bila apsolutna garancija za zlato, ali da je bila šansa – bila je. Međutim, Nikola je rekao da je – umoran. Iako nije bio jedini koji se oglušio na poziv, drugi su makar bili ili „povrijeđeni“ ili u toku traženja novog uhljebljenja. Samo je Nikola bio umoran. Toliko da se danima nije micao sa Cecinih koncerata, splavova, kafana, hipodroma, lumpovao i bio naćefleisan „kao majka“, što je, ruku na srce, izvrstan lijek od umora. Doduše, bili su umorni i Bogdan, i Luka Dončić i brojni dugi, ali kad otadžbina zove…
Kažem ti, ne osuđujem Nikolu jer ga obožavam. I znam da je zaista umoran i da njegovo učešće ne bi bilo „sigurica“ za zlato. Ali znam da mu ni Srbija ni Nikola nikad nijesu bili bliže. I znam da su Bogdan, Aleksa, onaj drugi Nikola, Vanja… dali sve od sebe. I znam da je na san o zlatu Boriša Simanić priložio pola zdravlja. A Nikola je bio umoran.
I dok se zora gnijezdi u ramu prozora, prisjećam se one čuvene prepiske potporučnika srpske vojske, Vasiljevića, i njegovog nadređenog, majora Tucakovića, tokom bitke na Tekerišu, u Prvom velikom ratu.- Gospodine majore, više od dvije trećine ljudstva mi je izginulo. Bukvalno se gušamo sa Austrijancima. Dozvolite da se povučem 400 metara južnije.
– Ne dozvoljavam! Otsudno branite položaje!
– Gospodine majore, „švarcloze“ mi je presjekao obje noge. Teško krvarim. Dozvolite da odem na previjanje.
– Ne dozvoljavam. Iskrvarite!
– Gospodine majore, ostalo nas je svega desetak još sposobnih da pucamo. Dozvolite da se makar povučemo do ivice šume.
– Sine, potporučniče, kumim te Bogom, izdrži još dva sata, cela Srbija gleda u tvoja leđa!
U kolubarskoj bici, poginulo je više od 400 đaka čuvene Skopske čete. A bili su još uvijek djeca, gladni, uplašeni… I bili su do zla boga umorni. Ali, Srbija je zvala.
Obožavam Nikolu i ništa mu ne zamjeram. Čovjek ima pravo da bude umoran i pravo na više nego zasluženi odmor. Ali, ko zna, možda je bio u prilici da, nakon onih silnih miliona dolara, dvostrukog MVP, šampiona NBA i „gospodara“ košarkaške Amerike, bude i – prvak svijeta, a to se broji mimo svega. I ne dešava se svakog dana. Čak ni Amerima. I ko zna da li će i kada će mu se opet ukazati nova šansa.
I biće Nikola opet mnogo čega dobroga u košarci, američkoj doduše, i opet ćemo noćobdijati nad njegovim utakmicama i srcem biti uz njega. Jer, i kad je umoran, Nikola je naš.
I zato mi je baš žao što neće biti prvak svijeta.
Šteta!