ZABRAN

Piše: Emilo Labudović

Sa ovom riječju susreo sam se vrlo rano, u vrijeme kad nijesam ni znao njeno značenje, ali sam zato dobro znao jedan, kamenim zidom i bagremovim granjem ograđeni, livadak gdje sam zorom napasao krave. Bilo je to parče imovine u kojem sam, kao čobanče, bio privilegovan, nedostupno i strogo zabranjeno za druge, a nad tim statusom budno je bdjela pokojna baba, vazda spremna da se lati drvene močuge i ustane u njegovu odbranu. Na pitanje zašto je baš to parče širom sela razuđene imovine bilo pod posebnom pažnjom, baba je lakonski odgovarala da je to „zabran“ još iz doba njenog pokojnog oca.

Rečnik srpskog jezika pojam „zabran“ definiše otprilike isto. „Zabran je područje, tema, oblast kojom se niko ne smije koristiti ili baviti osim onoga koji polaže isljučivo pravo na nju“, glasi definicija i tumačenje ovog pojma. Ali, u redovima koji slijede, svjestan da je babin „zabran“ odavno urastao u trnje i lozar i, zajedno sa njom, preselio u uspomene, osvrnuću se na temu koja se pokušava predstaviti i braniti kao zabran, kao ekskluzivno pravo jednih u odnosu na druge kojima nije dato niti da privire niti da zucnu. O Crnoj Gori je riječ.

Njen prvi demokratski izabrani predsjednik, Momir Bulatović, jednom je za Crnu Goru rekao da je to „najljepši zatvor na svijetu“! I u to vrijeme Crna Gora je, zajedno sa Srbijom, opkoljena nezasitim apetitima moćnih, zaista i ličila na zatvor. U međuvremenu, desilo se što se desilo i Crna Gora je, kažu, postala „neovisna, proevropska, NATO… itd“, ali iznad svega, tvrde – slobodna!?

Mada se pojam slobode i oslobađanja može tumačiti na razne načine, od semantičkog, pravnog pa sve do njegovog unutrašnjeg doživljaja, ostaje narativ da Crna Gora više nije u zatvoru već na slobodi. Doduše, mnogi bi rekli na uslovnoj, u kućnom pritvoru, sa nanogicom i obavezom svakodnevnog javljanja Centrima bezbjednosti u Briselu i Vašingtonu, ali to je, rekoh, unutrašnji osjećaj.

A upravo taj unutrašnji doživljaj, temeljen na najobjektivnijem sagledavanju stvari, Crnu Goru definiše kao ZABRAN! Kao teritoriju koju su kvazi „oslobodioci“ oteli iz zagrljaja najljućeg neprijatelja i ogradili, ne dozvoljavaju pristup dugima. Ona Crna Gora koju su, u teorijskom i državno pravnom smislu, definisali, i dijelom realizovali, Milo Đukanović i Ranko Krivokapić, uprkos svim društvenm, socijalnim i geostrateškim promjenama, ima tendenciju da bude – vječna! To što istorija pamti raspad i nestajanje mnogo moćnijih država, što su prirodne i drštvene mijene zakonitost, (i dinosaurusi su nestali), autore zabrana koji oni imenuju Crnom Gorom uopšte ne brine. Čak i pored činjenice da su brojni od stvaralaca ili već u zatvoru ili u redu za Spuž, što su Milo i Radža u iščekivanju dvojca SDT – SPO, taj narativ i dalje, poput šuplje tikve, pliva površinom.

Na njemu i dalje istrajavaju naslednici i nastavljači „domovinskog rata“ protiv svega što u Crnoj Gori nije crno onoliko koliko oni smatraju da treba da bude. Sve drugo i svi drugi – NO PASARAN!!!

A ovi drugi su uglavnom Srbi (o psima i Ciganima se još nijesu decidno izjasnili), i sve što iole miriše na srpsko, definisano je kao strano i neprijateljsko. Kao da su crnogorski Srbi u nju stigli nekom od ovih uhodanih izbjegličkih ruta, otud od Pržogrnjaca Donjih. I sve drugo što, po njima, ne valja, uvezeno je i smrdi na Srbe. Srbi su fašisti, koliko god ih izginulo za komunizam; Srbi su četnici, ali ne ovdašnji već otud sa Ravne Gore; Srbi su beogradska agentura, mada branitelji listom kupuju nekretnine po najelitnijim djelovima Beograda, itd itd. Uglavnom, Srbi nijesu „odavle“ i, kao takvi, na traktore, pa pravac Srbija.

A u „zabranu“ poseban akcenat je stavljen na Cetinje i Lovćen. Dok je Belvedera i Draginje, srpska noga tamo neće (za pse i Cigane, rekoh, još se ne zna), a dok je onog Zirojevića na Lovćen neće ni Vladika Rade u Kapelu jer je, smatraju „domobrani“ nešto opasno šurovao sa Srpstvom. Tamo je, za sada i zauvijek, tvrdi Zirke, Mauzolej, mjesto na kojem će, dok je na nogama, a poslije će ga iznositi čerembabe, metanisati Rankiša, sa rukom na srcu koje mu prepuče za domovinom. I, mada je Lovćen već jednom pao, 1916-te, o čemu junački ćutimo već vijek i kusur, više neće, kaže Zirke, Rankov rezervista sa klupe, i neće se na njega peti nikakva kapela, ma je gradila vascijela Crna Gora.

I, tako, prolazi vrijeme, ali „zabran“ je i dalje zabranjen. Ali, kad god ih čujem kako kojevitezaju i lelemudaju nad njim, sjetim se pokojne babe i njenog zabrana koje su odavno „prekrili snjegovi, ruzmarin i šaš“!

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)