Zaboravljena heroina Vasilija Vukotić !
Piše : Radko Garčević
Svima nama je poznata Mojkovačka bitka, ali tek mali broj ljudi zna za našu junakinju Vasiliju Vukotić, ćerku serdara Janka Vukotića. Mnoge generacije su bile uskraćene saznanja o hrabrosti i žrtvi ove velike žene, koja je poštovanje saboraca i naroda stekla svojom mudrošću, hrabrošću i požrtvovanjem.
Vasilija Vukotić je rođena 1897. godine na Čevu, njen otac Janko, bio je u srodstvu sa kraljevskim domom Petrovića. Bio je bratanac crnogorske kraljice Milene, žene kralja Nikole I Petrovića. Tako je Vasiliji njeno plemensko porijeklo omogućilo da se školuje na Ruskom institutu na Cetinju, koji je osnovala ruska carica Marija Fjodorovna – Romanov. Zajedno sa još stotinak najboljih devojaka Crne Gore učila je na srpskom, ruskom i francuskom jeziku i spremala se za poziv nastavnika i vaspitača.
Međutim, kako to često biva, miran život i školovanje prekinuo je Balkanski rat.
Vaspitana u duhu rodoljublja, tada petnaestogodišnja Vasilija dobrovoljno se prijavila. Dok je Jankov sin Vukašin još uvežbavao sigurne korake, dete koje je tek sricalo rečenice, sestra Vasilija odlučila da ga zamijeni i rame uz rame stane sa ocem pred bajonete austrougarske vojne armade, do tada skoro neporažene i nezaustavljive. Hrabro je koračala na Mojkovcu između zemlje i neba u plamenu.
Zajedno sa njom prijavila se i njena majka Milica.
Od prvog dana rata, zajedno sa majkom je učestvovala u svim važnim bitkama.
– „Šta je bilo odlučujuće da se nađem na bojištu, da se izložim smrtnoj opasnosti i suočim sa jezivim ratnim prizorima ? To što sam bila starija od brata ! U to vreme iz pojedinih crnogorskih kuća u ratu je bilo i po pet muških glava, a iz kuće serdara Janka Vukotića – nijedna. To saznanje mučilo je moga oca; kao da je bio vrlo nesrećan što nema muške dece stasale da stanu pod ratni barjak. Ali kad već nije imao odraslog sina, imao je kćer…“ zapisivala je u svojim bjeleškama mlada Gaguna kako je Serdar Janko od milošte zvao.
Na Božić 1916. godine, dijeleći dobro i zlo, zajedno sa svim hrabrim borcima učestvovala je u Mojkovačkoj bici, poslednjoj tragičnoj epopeji Crnogorske vojske u Prvom svetskom ratu. U njoj su crnogorski ratnici natčovečanskom upornošću i borbenošću branili odstupnicu srpskoj vojsci koja se povlačila ka sjevernoj Albaniji. Hrabra, skromna, lijepa i posvećena slobodi srpskog naroda. Takva je bila Vasilija Vukotić, kćerka čuvenog serdar Janka, jedna od žena heroja Prvog svjetskog rata. S obzirom na to da mu je sin jedinac imao sedam godina, poveo je u rat svoju mezimicu koja je bila je uz oca u najljućim bitkama, protiv višestruko nadmoćnijeg neprijatelja.
Mlada devojka je brzo sticala vojne veštine, bila je prst u „šaci spartanaca“ serdar Janka, koji su nadljudskom borbenošću živim štitom pravili odstupnicu srpskoj vojsci, dok se povlačila ka Krfu, pred silovitim naletom austrougarske vojne armade. Sve strahote i patnje, ljudsku klanicu, preživjela je ova hrabra djevojka. Crnogorski gorštaci su uz velike gubitke fanatično branili položaje i odstupnicu srpskoj vojsci, čije su trupe kasnije uspjele da prođu kroz Skadar i tu sačekaju savezničke brodove za Krf.
Zabjeleženo je njeno detaljno svedočenje o potresnim momentima bitke:
– „Ej, moja mala, moja velika Crna Goro ! Velika si i veličanstvena na ovaj krvavi praznik, na ovaj sveti dan, pun strave i užasa. Sva si u plamenu, goriš i nestaješ. Tvoji sinovi leže bez krvi, bez svesti, zgrčeni, iskomadanih crijeva, otkinutih ruku i nogu. Nema ko da ih opoje i sahrani. Ej, Crna Goro, pleme ti ljubim, obraz ti ljubim, krš ti ljubim, ne daj se! Neka neprijatelj upamti ovaj dan, ovaj pravoslavni Božić, ovaj mraz, snijeg obojen i njegovom krvlju, neka upamti ovo SRPSKO PLEME na čiju je zemlju pošao“.
Poslije rata, Vasilija se sa porodicom preselila u Beograd. Bila je visoko obrazovana i sjajni poznavalac ruskog i francuskog jezika.
Možda se i imena velikana lakše zaborave, ali poruke poput Vasilije Vukotić pamtiće vjekovi, posebno onu nakon Mojkovačke bitke kada je rekla: „Da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu.” SLAVA JOJ I VJEČNA HVALA !