ZA KIM ZVONA ZVONE

Piše: Emilo Labudović

Na fotografiji iz foto – arhiva Ada Softića iz Berana, priloženoj uz ove redove, nalaze se profesori beranske gimnazije, snimljeni negdje na početku svojih karijera. Imao sam čast, a slobodno mogu reći i privilegiju, da uz neke od njih intelektualno stašavam i otkrivam tajne nauke i obrazovanja. Od tada je minulo evo će skoro pola vijeka, mnogo od naučenog je nestalo u katakombama zaborava, ali ono što je još uvijek tu, netaknuto i svježe kao da je bilo juče, jeste sjećanje na te divne ljude koji su nam bili mnogo više od profesora. Bili su to naši drugi roditelji koji su nas, skoro jednako kao i oni pravi, vodili kroz život, moralno uobličavali i formirali kao ličnosti.

Miomir Dašić, Slobo Tomović, Aco Mitrović, Radisav Dedović, Đoko Aković, Momo Lutovac, Momo Tomičić, Tajo i Živko Vešović, LJubo Vukanić, Čedo Boričić, Vule Osmajlić, Uroš Čukić, Jezdo Ćulafić, Rajko i Rada Bogojević, Lepa Šekularac, Rajko Božović, Vesko Rmuš, Rajko Lekić… plejada prije svega dobrih ljudi, od kojih su mnogi već počivši, ali i te kako prisutni u sjećanjima svojih bivših đaka i nezaboravnim anegdotama koje se prenose s generacije na generaciju. Radili su za skromne plate, bili poduže podstanari, dijelili sa svima zlo i dobro društva i vremena i… nikad nijesu štrajkovali. NJihova prosvetno – pedagoška misija bila im je preča od sopstvenog položaja. Zbog toga su bili izuzetno poštovani, a zvanje profesora beranske gimnazije bilo je posebno vrednovan društveni status. Status koji je nalagao skidanje kape i duboki naklon pred njima, ne samo nas đaka.

Da se ne lažemo, nismo ni mi uvijek bili „cvećke“, ali ono što se danas dešava u i ispred škola u to vrijeme nije se moglo ni zamisliti. Poštovali smo i bili poštovani, a, zahvaljujući našim profesorima, škola je bila visoko rangirana društvena institucija. Ni uspjesi nijesu izostajali. Znalo se ko i koliko zna, diplome se nijesu dijelile kapom i šakom, i, mada tada nije bilo PISA testiranja, iz moje maturske generacije više od 90 posto nas je završilo fakultete, širom „one“ Jugoslavije, postali cijenjeni stručnjaci i izvan njenih granica.

Školsko zvono, taj simbol traganja i istraživanja nepoznatog, napretka i osvajanja intelektualne slobode, u velikom broju škola u Crnoj Gori danas se nije oglasilo. Nastavnici i profesori štrajkuju, a između njih i zvona, ulice i učionoce, nastave i nastavka prosvetnog posrtanja, ispriječilo se desetak procenata povećanja plata. Istina je da su i prosvetari ljudi, da i njima treba veća plata, stanovi, itd. Ali, i đaci su budući ljudi koje značajnim udjelom formiraju baš ti nastavnici. I mnogi od njih će, vjerovatno, biti budući nastavnici koji će, opet, propustiti da se nesebično i krajnje požrtvovano posvete svojoj misiji. I tako, sami sebe rasplićemo, sami sebe (mnogo efikasnije) zaplićemo. A prosveta tone li, tone.

Ne miješam se i nije do mene da prosuđujem ko je i u kojoj mjeri u ovoj pijanki u pravu, ali znam ko će na kraju da plati račun. Znam da u pregovorima obje strane nešto zahtijevaju, ali i nešto i nude jer, u protivnom, to nijesu pregovori već ultimatum i bezočna ucjena, na šta, ruku na srce, i ovaj slučaj liči. A šta, zauzvrat, u ime prosvete, nudi onaj nadobudni, uštogljeni i kao u vosku urađeni Božović? Poboljšanje nastave, veću angažovanost, više reda, više znanja…? Ili će se sav odnos prosvete prema društvu, a i obratno, svesti na tih 10 do 20 procenata povećanja plata? Plata koje i da ih povećaju duplo ne bi značajnije promijenile njihovo siromaštvo. I sve samo do nove prilike za trgovinu sa Vladom. Vladom čije su ministre obrazovali i oblikovali baš ti profesori.

Danas su žrtve tog odnosa, trulog još u temeljima, đaci i roditelji preko čijih leđa Vlada i osioni, visokoumišljeni Božović, u ime prosvetara, natežu konopac, a sjutra ćemo ceh da platimo svi. I ne samo na PISA testu, on je samo mjera našega očaja i pada, već stanjem u kojem su „Luče“ tek ukras na zidu, u kojem jeftino kupljene diplome jednako vrijede kao one iza kojih su sati i sati neprospavanih noći, u kojem đaci tuku nastavnike a neki od njih, da bi izbjegli batine i maltretiranje, razrede završavaju vanredno, stanjem u kojem 29 doktora nauka i 297 magistara tavore na Zavodu za zapošljavanje…

Ne znam za kim zvona zvone, ali pouzdano znam da nam je na tom polju svima odzvonilo.