Vuković: A gdje su nam kosti i grobovi, mošti i ćivoti najbolje je rekao Stefan Mitrov Ljubiša: „Moj se grob znade od Kosova“

Književnik Bećir Vuković održao je besjedu na uručenju nagrade „Sveti Stefan Stiljanović“ u Budvi.

Njegovu besjedu prenosimo integralno:

Poštovani Paštrovići, poštovana gospodo Budvanska,

Stefan Mitrov Ljubiša, Njegoš u prozi, političar, poslanik na dalmatinskom saboru, i carskom vijeću u Beču, jedan od najvećih stilista u srpskoj književnosti, kako je baš na ovom mjestu rekao Milorad Pavić, u pripovijetci ‘Skočiđevojka’ ostaviće zapis o Stefanu Štiljanoviću:

„Stefan se rodio i živio u Bečićima, na samoj obali naspram ostrva Svetog Nikole. Bio je knez i najbogatiji među Paštrovićima. Rano je ostao udovac. Pomagao je manastire i sagradio manastir Praskvicu i crkvu Sv. Nikole kod Bečića. Odlučivši da se odseli oprostio se od ratačkog igumana Serafima, poverivši mu svoju oporuku i želju da svo imanje podeli manastiru Praskvici i Sv. Nikoli u Paštrovićima. Zatim se na skupštini oprostio od naroda i otišao u Hercegovinu, pa u Srem. Posle njega Paštrovići nisu birali kneza, čuvajući uspomenu na Stefana Štiljanovića“, piše Ljubiša.

Narodi se vječito sele, ali kakav se to poziv probudi u čovjeku da odjednom ode iz kuće i svog naroda, i sve ostavi namastiru, i sam, i sam samcit, bez igdje ikoga i ičega, krene u svijet tražeći novu zvijezdu. Šta ga to iznutra obasja, i pokrene, da ode.

Ko bi ga mogao – prizvati – osim Boga, da napusti – dvostruku kolijevku – i onu na zemlji, i onu pod zemljom.

I Stefan Štiljanović ostavlja sve, i odlazi sa paštrovskog morskog žala, i preko Ercegovine, stiže u Srem, u veliku ravnicu, odakle je niz vrijeme oteklo Panonsko more.

Bog je dunuo i razdvojio more, Bog je ispružio prst i prokopao, i more je oteklo, a onda je Bog pozvao narode da žive i da se množe u toj Panonskoj ravnici.

Na kraju zemaljskog puta, Stefan Štiljanović – potonji srpski despot – stićiće pred Presto Božiji, i oko glave zasijaće oreol svetitelja.

A, na nebu iznad Miločera zasjaće nova zvijezda.

Ni sveštenici ne mogu nabrojiti sve svetitelje koji na rukama pred Prestolom Božjim drže Crnu Goru: Sv. Jovan Vladimir, Sv. Arsenije Sremac, Sv. Vasilije Ostroški, Sveti Petar Cetinjski, Sv. Stefan Piperski, Sv. Simeon Dajbabski, Sv. Isaija Onogoški, Sv. Jevstatije Prevlački, Sveti mučenici Prevlački, novomučenici Velički, novomučenici Momišićki, novomučenici Pivski, novomučenik Stanko Ostroški, sveti sveštenomučenik Joanikije Lipovac, novomučenik Luka Crmnički, novomučenica Jaglika Pivska, ali, ispod ovog donebesja ne pominje se i Sveti Stefan Štiljanović.

Zašto se u ovo sveto sazvežđe iznad Crne Gore ne pribira Sv. Jelena Anžujska, a toliko je podigla crkava i sa jednim i sa dva oltara od Skadra do Bara i Herceg Novog, i do Dubrovnika, Trebinja i Stona, i diljem Srpskim primorjem. I ova ovdje crkva Santa Marija je dvobrodna, sa dva oltara, i nije pisano da i nju nije podigla Sv. Jelena Anžujska.

Zato što je to bilo davno, tek odnedavno slavimo Svetog Jovana Vladimira, i Svetu Jelenu Anžujsku, i, evo, Svetog Stefana Štiljanovića…

Davno, već, na nebu sreli su se Sv. Stefan Štiljanović i mitropolit crnogorsko – primorski Visarion Ljubiša iz sela Sveti Stefan, i Stefan Mitrov Ljubiša.

Da li će se ikada sresti na zemlji trojica najvećih Paštrovića. Taj susret zavisi i od nas.

Kakav bi to bio susret trojice u ovoj crkvi svete Trojice – susret Sv. Stefana Štiljanovića, i Visariona Ljubiše, i Stefana Mitrova Ljubiše.

Kako bi se zatalasalo more, i razdvojilo se od Budve do ostrva Sv. Nikole. Toga dana narod bi pješke išao do ostrva Sv. Nikole. Kao što je nekad i išao.

Ovdje, u Budvi, gradiće se Hram, pa se nadati, da će jednoga dana ključeve Hrama – Gospodu Isusu Hristosu – predati Sv. Stefan Štiljanović.

Sveci putuju i po narodu ništa manje nego po nebesima.

Sveci se presvlače, svecima se i obuća mijenja, svecima se i istresa pržina iz opanaka. Jednog jutra odnegdje na Pržno izbiće i svetac ispod gore Paštrovića.

Književna nagrada, koju dodjeljuje jedan od najmarkantnijih književnih festivama „Ćirilicom“, koja nosi ime svetitelja – ukazuje da je duhovno i kulturno biće srpskog naroda jedno – jedno tijelo za dvije ruke.

A gdje su nam kosti i grobovi, mošti i ćivoti, opet, najbolje je rekao Stefan Mitrov Ljubiša: „Moj se grob znade od Kosova.“