Vukićević: Zašto Krivokapić ne kaže zbog čega ne podnosi ostavku kad 85 posto parlamenta i građana smatra da treba?

Piše: Boško Vukićević

Sinoć sam malo slušao premijera Krivokapića na „Tviter spejsu“.

Izbirikao se profa: i pored pretjerane opširnosti u odgovorima i uobičajenih grešaka u padežima već je solidno savladao zanat populističke retorike, na koju se uglavnom „pali“ raja.

Međutim, i pored očekivanih pitanja koja su mu postavljali njegovi odveć prijateljski raspoloženi domaćini i sagovornici, nijesmo čuli ono koje je u ovom trenutku ključno:

Kako to da u ovim trenucima njegovog otvorenog delegitimisanja koje praktično dolazi sa svih strana, predsjednik Vlade još uvijek ne pomišlja da podnese ostavku? Recimo, ako bismo danas pitali poslanike crnogorskog Parlamenta treba li premijer Krivokapić da se povuče, bar 85% njih (a moguće i više) bi dalo potvrdan odgovor. Takav podatak nije bilo kakvo nagađanje, već je opštepoznat i može se potvrditi bilo kog dana.

Ako bismo građanima Crne Gore postavili isto pitanje, sličan procenat njih bi se izjasnio da Krivokapić treba da podnese ostavku, ili bi takva većina bila makar dvotrećinska.

Uostalom, neka istraživanja javnog mnjenja su dala takve rezultate.

Dakle, svjedočimo slučaju koji je nezabilježen u istoriji modernih evropskih društava: da premijer neke države insistira da ostane na svom mjestu sa tako ogromnim procentima nepovjerenja. Da ima makar zrno intelektualnog poštenja, Krivokapić ne bi prihvatio ulogu takvog otužnog fenomena; prihvatio bi sud narodnih poslanika, ali i onih koji su ga izabrali i povukao se. Je li moguće da mu je toliko oslačala ta fotelja da je u potpunosti izgubio moć realnog rasuđivanja? Nevjerovatna su takva magična dejstva fotelje, koja čovjeka natjeraju da razmišlja onim dijelom tijela sa kojim je fotelja u kontaktu.

Na koji način premijer Krivokapić, koristeći sugestije sopstvene fotelje, pokušava da anulira činjenicu da je u potpunosti delegitimisan? Prije svega, on se koristi svojevrsnom ucjenom: zna da predstavnici parlamentarne većine ne žele da glasaju za njegovu smjenu zajedno sa predstavnicima bivšeg diktatorskog režima, i on lukavo koristi takvu okolnost. Osim toga, u odbrani fotelje on se koristi i prizemnim populističkim ekonomskim politikama, kojima diskriminisanim građanima obećava „kule i gradove“, bez ikakvog uporišta u realnoj ekonomiji. Nevolja je što, kada se uskoro sve te populističke bajke sruše kao kula od karata, opet će najviše ispaštati najugroženiji građani. U tome je etička neprihvatljivost takvih politika premijera i Vlade.

Bilo kako bilo, sve su prilike da je kod profe iluzorno očekivati zov savjesti i prihvatanje odgovornosti. Stoga mora biti pronađen odgovarajući mehanizam koji će dovesti do njegove smjene, a naše društvo izvesti iz ćorsokaka.