Vukićević: Stari pajtaši u antisrpskim rabotama iz Prve i Druge familije (DPS & sateliti i „Vijesti“) napali patrijarha Porfirija
Piše: Boško Vukićević
Mogle bi se zapaziti dvije interesantne stvari u okviru današnjih i jučerašnjih napada na patrijarha Porfirija.
Prva je izražena u heteregonem sastavu napadača koji osipaju medijsku i političku paljbu po slobodno izraženom mišljenju poglavara SPC. Tako, u toj neobičnoj družbi mogu da se uoče stari pajtaši u antisrpskim rabotama iz Prve i Druge familije (DPS & sateliti i „Vijesti“),. Koliko god oni bili zavađeni oko nekih političkih i poslovnih rabota, uvijek sa osobitom strašću pronalaze srbofobnu nit koja ih spaja. Nadalje, tu su i novopečeni funkcioneri koji zarad dragocjene fotelje mijenjaju nekadašnje izjašnjavanje i ispoljavaju „konstruktivne“ kritike na račun patrijarha. Najzad, društvance je sastavljeno i od raznoraznih botova i podobnih analitičara novoformiranih partija i pokreta, koji takođe zanemaruju svoja nekadašnja uvjerenja i kroz priču – „nije sada toliko bitan identitet, koliko ekonomija“ – takođe ponešto zamjeraju patrijarhu. Osim toga, njima nije jasno ni „zašto bismo se sad nešto posebno prebrojavali“, kako je izjavljivao i njihov konvertitski uzor prije par godina.
Druga neobičnost je izražena u sramnoj hipokriziji koju heterogeno društvance ispoljava. Svi oni – namjerno i ciljano, podrazumijeva se – zanemaruju činjenicu da tokom prethodnih sedam decenija građani Crne Gore nijesu bili ni u situaciji da se slobodno izjasne. Tokom perioda autokratije, kako komunističke tako i ove Milove, određeno izjašnjavanje na popisima stanovništva (a zapravo – istinito) je od vas činilo građane drugog reda. I, umjesto da svi ti dati entiteti insistiraju na činjenici da sada građani imaju priliku da se konačno izjasne bez pritisaka, ucjena i totalitarnog oblaka koji im visi nad glavom – oni takvu krucijalnu stvar u potpunosti ignorišu.
Upravo je nemogućnost slobodnog izjašnjavanja kod mnogih građana, tokom proteklih decenija, osnovni razlog za intervenciju patrijarha i za tzv. popisne kampanje. Da nije bilo autokratskog mraka i strahovlade (prije svega anticrkvene i antisrpske) za tim ne bi bilo ni potrebe. Međutim, neka uvaženi kritičari patrijarha i popisnih kampanja dopuste mogućnost da se nekim ljudima i porodicama, koje su živjele u strahu i mraku spoznaje, ili koje su neodlučne – saopšti kako su se izjašnjavali njihovi preci, ili pak crnogorski vladari. To nije nikakvo potcjenjivanje niti ponižavanje takvih ljudi koji su željni znanja, već upravo njihovo uvažavanje.
A heterogeno društvance koje Crnu Goru želi da vidi samo onakvu kakva odgovara njihovim poslovnim interesima i voljom za foteljama – treba da se navikne na ideju da se naša zemlja vraća svom istorijskom identitetu. Takav povratak Crne Gore sebi nikog dobronamjernog ne može ugroziti, nijednu vjeroispovijest niti naciju. Naprotiv, takav povratak je preduslov za opštenarodno pomirenje.