Vukićević: Smjena ministra Leposavića je bila kraj ove Vlade, ona ju je „obezglavila“

Piše: Ivan Vukićević (bivši Državni sekretar u Ministarstvu pravde)

Nakon decenije predanog rada u najvećem sudu u Crnoj Gori i privođenja uspješnom kraju moje višegodišnje borbe protiv nepotizma i klijentelizma u sudstvu, dobio sam poziv dr Vladimira Leposavića, koga do tada nisam lično poznavao, da mu se pridružim u radu na odgovornoj poziciji državnog sekretara u Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava.

Na prvom sastanku mi je saopštio da mu moje znanje i iskazana hrabrost mogu veoma pomoći u rukovođenju ministarstvom, ali i da će moje imenovanje na visoku funkciju biti podstrek i poruka za pravnike i sve mlade ljude da lična borba za principe i pravdu ima smisla i da zna da se cijeni.

Bila mi je čast da sarađujem sa ministrom Leposavićem. Uvjerio sam se u to da je čovjek velike kreativne energije i efikasnosti koji beskompromisno sluša svoju savjest i poštuje zakone. Od početka našeg mandata, pritisci i opstrukcije nisu prestajali, dok je histerična DPS agresija svakog dana bila sve veća. U svim tim okolnostima, gospodin Leposavić ostao je staložen, skoncentrisan na naše obaveze i neko ko je uvažavao sve zaposlene, štitio saradnike i uvijek držao datu riječ. Ministar Leposavić zadržao je takav stav i poslije nečuvene medijske hajke i nepravedne smjene, za razliku od svih onih od čije hipokrizije i larme građani ne mogu već mjesecima imati makar jedan spokojan dan.

Odluka premijera da smijeni ministra pravde i to većinski glasovima bivšeg trodecenijskog režima je, kao što sam tada blagovremeno upozorio predsjednika Vlade, ali i sve ostale, izazvala haos i „obezglavila“ samu Vladu.

Na dan kad je ministar Leposavić prvi put učestvovao na sjednici Sudskog savjeta kao član tog tijela, Vesna Medenica je podnijela ostavku na funkciju predsjednice Vrhovnog suda. U tom trenutku je od krucijalnog značaja bilo da Vrhovni sud ne dobije ponovo predsjednika zavisnog od bivšeg trodecenijskog režima. Zatečena loša zakonska rješenja koja su i nekompatibilna sa Ustavom, uslovila su da je od više prijavljenih kandidata Opšta sjednica Vrhovnog suda predložila Sudskom savjetu da „bira“ samo jednog, a suštinski već odabranog kandidata i to iz redova bivše DPS Vlade sa ciljem da se u sudstvu ništa ne promijeni. Zbog toga je javnost i sumnjala da će se u dogledno vrijeme obezbijediti nezavisnost i samostalnost sudstva. Na iscrpljujućoj sjednici Sudskog savjeta od 13. aprila prošle godine, ministar Leposavić je uspio da spriječi planiranu akciju da na čelo Vrhovnog suda dođe kandidat blizak bivšem režimu.

Tokom zajedničke pripreme za tu sjednicu Sudskog savjeta, bilo je raznih predloga, među kojima i onih da takvom kandidatu kao pripadniku bivše DPS Vlade ministar postavi ista onakva zlonamjerna pitanja kakvo je on dobio od poslanika DPS-a u Skupštini. Međutim, dr Leposavić je tada rekao da ne želi time da se služi niti da postupa na isti način kao DPS, već da će svoje argumente i svoj stav bazirati isključivo na zakonskim uslovima za izbor, u čemu je na kraju i uspio kada Miraš Radović nije izabran na čelnu poziciju u sudstvu.

Neuspjeli plan da se izabere politički profilisan predsjednik Vrhovnog suda, doveo je do produžetka VD stanja u tom sudu koje je trebalo što prije prevazići. Ministar Leposavić je u tom pravcu hitno reagovao i pozvao nas da u najkraćem roku pripremimo izmjene i dopune sudskih zakona koje bi omogućile Sudskom savjetu da u pravom smislu vrši svoje ustavno ovlašćenje izbora predsjednika tog suda i to po uzoru na postupak izbora sudija Evropskog suda za ljudska prava.

Rad na ovim zakonskim izmjenama, u kojem sam i lično učestvovao, doveo je do toga da je Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava dobilo pozitivno jednoglasno mišljenje svih članova Sudskog savjeta, što se ranije nije dešavalo, a nakon toga i pozitivna mišljenja Sekretarijata za zakonodavstvo i Ministarstva finansija i socijalnog staranja.
Pripremljeni nacrti dva zakona dobili su podršku Komisije za politički sistem i već 29. aprila 2021. godine su se našli pred Vladom, ali je predsjedavajući odbio da odlučivanje o njima uvrsti u dnevni red. Potom je Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava 13. maja 2021. godine ponovo predložilo usvajanje nacrta ovih zakonskih izmjena i dopuna, ali je premijer tada odbio naš predlog pod izgovorom da o tome treba prethodno da se izjasni Evropska komisija.

Iako je to predočio i ranije na jednoj od sjednica, ministar Leposavić se potom direktno obratio Evropskoj komisiji koja je potvrdila da povodom predloženih zakonskih izmjena i dopuna mišljenje ovog organa Evropske unije uopšte nije neophodno.

Nakon toga je ministarstvo ponovo predložilo da Vlada uvrsti u dnevni red i utvrdi predloge izmjena i dopuna sudskih zakona kako bi što prije VD stanje u Vrhovnom sudu bilo prevaziđeno, što je premijer, na sjednici Vlade od 20. maja 2021. godine kojoj sam lično prisustvovao, po treći put odbio, ali ovaj put bez obrazloženja.

Umjesto da kao državnik brine o opštem interesu, premijer je očigledno bio vođen nekim ličnim razlozima, čime je najveću štetu nanio, ne samom ministru, već pravosuđu i građanima koji su reforme dugo čekali. Zbog toga danas svjedočimo da ni nakon skoro godinu dana nemamo prijeko potrebne izmjene i dopune Zakona o Sudskom savjetu i sudijama i Zakona o sudovima, a Vrhovni sud je nedopustivo i dalje u VD statusu.

Da paradoks bude veći, poslije smjene ministra Leposavića, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava je ponovo pripremalo ista onakva zakonska rješenja koje su prije toga tri puta odbijena, s tim što je Vrhovni sud u međuvremenu spao na svega trećinu predviđenog broja sudija što sada dodatno otežava da se izbor predsjednika najvišeg suda uopšte desi u skorijoj budućnosti.

Imajući ovo u vidu, ne žalim što sam napustio poziciju državnog sekretara kad je Vladu napustio i ministar Leposavić. Pored brojnih izazova koje smo u ministarstvu za kratko vrijeme uspjeli da riješimo, kolege iz Vlade spriječile su i druge važne reforme koje smo pripremali.

Zbog toga ostaje nauk i obaveza za svaku sledeću Vladu Crne Gore da političke ambicije i lične sujete, koliko god bile neizbježne, ne smiju nikada ugroziti donošenje onih odluka koje su u opštem interesu i od kojih zavisi rad i nesmetano funkcionisanje državnih organa i institucija koje moraju biti servis građana.