Rekonstrukcija crnogorske vlade i ulazak (pro)srpskih partija, Nove srpske demokratije (NSD) i Demokratske narodne partije (DNP) u nju, korak je u dobrom pravcu, i pored izraženih, jasno vidljivih i bolnih kompromisa kojima svjedoči crnogorsko društvo i tamošnja politička scena, ocjena je političkog analitičara i glavnog urednika Nove srpske političke misli, Đorđa Vukadinovića.
Za Vukadinovića, dva događaja koja su se desila jedan za drugim – rekonstrukcija Vlade na državnom nivou i raspuštanje Skupštine grada Podgorice – koje se odigralo u neformalnoj koordinaciji opozicije predvođene Demokratskom partijom socijalista (DPS) i dijela (dosadašnje) vlasti u Glavnom gradu Crne Gore, osim što se vremenski podudaraju, ne nose istu političku težinu i, kako kaže, nisu istog reda važnosti, ali ukazuju i na dva suprotstavljena principa: inkluzivnost, izražena na državnom nivou tokom rekonstrukcije, i rascepkavanje, tj. insistiranje na razlikama i dijeljenju u Podgorici, što će se i reflektovati novim izborima u najvećem crnogorskom gradu na jesen.
Rekonstrukciju vlasti vidi i kao prilog smirivanju i normalizaciji političkih prilika u Crnoj Gori.
“Ma koliko Podgorica, kao glavni grad, a i ubjedljivo najveća sredina u Crnoj Gori, čak proporcionalno veća nego što je Beograd u Srbiji, ima svoju objektivnu političku težinu, ova dva događaja se ne mogu izjednačavati. Ulazak i formalno u Vladu (pro)srpskih stranaka, NSD-a i DNP-a, svakako je nešto što je obelježilo ovu ne samo nedelju, rekao bih i godinu, u političkom smislu u Crnoj Gori. To je predstavljeno i odjeknulo kao iznenađenje i u samoj Crnoj Gori i u regionu, ali se zaboravlja da je to zapravo najavljeno prilikom formiranja Spajićeve vlade. Tako se svi sad iznenađuju što je premijer Spajić uradio nešto što je obećao da će da uradi i bez čega ne bi ni bilo ove vlade”, podsjeća u razgovoru za portal “Simptom” Vukadinović, dodajući da je rekonstrukcija “očekivana, prirodna i logična”, a vidimo svi, kaže, da je doživljena kao “senzacija, što govori u prilog tezi o još uvek nedovoljno normalnim političkim prilikama u Crnoj Gori, iako postoje koraci u pravcu normalizacije”.
Kada govori o “nedovoljno normalnim” političkim prilikama, upućuje na stanje koje je, po njemu, obelježavalo političku Crnu Goru doskoro, do 30. avgusta 2020.
“Institucije vlasti i državne funkcije bile su defakto zabranjene za najmanje trećinu stanovništva Crne Gore, a pogotovo pripadnicima prosrpskih stranaka. Prosto vuče se i sada donekle rep nekih prošlih vremena i nije normalno da to bude senzacija kako je doživljeno. Sve to pokazuje da čak i nakon promena iz avgusta 2020, za dio crnogorske javnosti, a posebno međunarodne javnosti (čitaj: zapadnih ambasada), to jeste ‘crvena zastava’, pa i neka vrsta jeresi da Srbi budu direktno i neposredno uključeni u vlast. To je nenormalnost za koju se nadam da prolazi i da pripada prošlosti”, naveo je sagovornik “Simptoma”, koji kaže i da je dosta bolno i skupo plaćen taj mali iskorak u pravcu normalizacije prilikom rekonstrukcije vlasti, i koji je najviše koštao “srpsku stranu”.
“Vlada jeste i heterogena i prevelika i preglomazna i plod je kompromisa u svakom pogledu, ali ne treba ispustiti iz vida činjenicu da je u istom trenutku kada su u nju ušle srpske stranke, sa dva potpredjsednika i tri ministra, Vlada proširena i sa pet ministara Bošnjačke stranke, dojučerašnjeg najvjernijeg saveznika DPS-a – što je pokušaj premijera Spajića da se amortizuje ljutnja i nezadovoljstvo u zapadnim ambasadama; dakle, Spajić je kao pragmatičan i sposoban političar, ali ne previše formalistički nastrojen, uspio da izvede rekonstrukciju. Ali, ispada aproksimativno da dva ‘srpska’ glasa vrijede kao jedan ‘bošnjački’”, predočio je Vukadinović.
Po njegovim riječima, još jedna “bolna cijena” koju je morala da plati “srpska strana” odlazi na pitanje Rezolucije o Srebrenici, koju je u UN podržala zvanična Podgorica.
“Srpski predstavnici su morali da otćute i ‘progutaju’ podršku Crne Gore Rezoluciji o Srebrenici. Takođe, ovom rekonstrukcijom Spajić pokušava da sačuva one svoje preostale srpske glasove, a nije ih bilo malo. U istom tom svetlu treba gledati i usvajanje Rezolucije o genocidu u Jasenovcu u Skupštini Crne Gore, kao vid kompenzacije. Puno je tu kompromisa možda i neprincipijelnih ali ne može se poreknuti da je to, ponavljam, korak u dobrom i pozitivnom pravcu”, naglašava analitičar.
Druga goruća tema je skraćenje mandata podgoričkoj skupštini i izlazak na nove vanredne izbore. Formalizovano u sadejstvu stranaka bivšeg režima, DPS-a i ostalih iz opozicije, sa delom vladajuće većine (Pokret za Podgoricu odan Jakovu Milatoviću, URA i Pokret za promjene) i kao plod unutarstranačkih sukoba i trvenja pobjednika tzv. tridesetoavgustovske većine (prije svega u samom “Pokretu Evropa sad!” koji se raspao na dve frakcije, Spajićevu i Milatovićevu), nepovoljno će se odraziti na birače i partije iste te većine i “tu niko neće profitirati”, poručuje Vukadinović.
Pitanje je, kako naglašava, ne ko će više dobiti od dve posvađane frakcije nego ko će više izgubiti od sadašnje vladajuće većine i u Podgorici i u Crnoj Gori, a nesumnjivu političku korist i profit, možda, kako kaže, ipak nepreveliki za sada, izvući će DPS.
“Ne treba imati dileme da će čitava situacija dovesti do jačanja DPS-a, njegove konsolidacije i da će utrti put njegovom povratku, a ne raspadu i cijepanju, kako se isprva moglo očekivati. Naprosto, od ‘političkog krvoliptanja’ na ovoj, od 30. avgusta naovamo pobjedničkoj strani, koristi biti ne može, samo štete. Da li će ta šteta odmah ishoditi povratak DPS-a? Mislim da neće, ali će rezultirati jačanjem i oporavkom DPS-a. Činjenica je da je DPS ponovo najjača stranka u Crnoj Gori i to tvrdim na osnovu poslednjih istraživanja. Zašto je to tako? Prije svega to ide na konto Milatovića i Spajića i to je “direktna zasluga” što PES-a što trenutne koalicione vlade na državnom nivou”, ocjenjuje sagovornik.
Na kraju, konstatuje da je još jedan “mali prilog” pokatkada sveopštoj crnogorskoj političkoj konfuznosti i neprincipijelnosti ponašanje predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića, a povodom rekonstruisane vlade.
“Milatović je, treba na to podsjetiti, najviše insistirao na inkluzivnosti i pravljenju od početka što šire platforme i u personalnom i u političkom smislu. S pravom. A sada, kada je do rekonstrukcije i došlo nije zadovoljan i iznosi kritike. Utoliko prije takvo ponašanje čudi i zbunjuje, pa i rastužuje glasače bivšeg ujedinjenog PES-a”, navodi Vukadinović, uz podsjećanje da je upravo Podgorica koju čekaju vanredni izbori “zapravo svetao primjer saradnje i uključenosti svih pobjednika nad DPS-om”.
“Podgorica je prva inaugurisala i afirmisala na pobjednički način princip inkluzije vlasti na ‘anti-DPS platformi’, gdje je upravo Jakov Milatović bio nosilac liste i pokazao efikasnost platforme ‘svi protiv DPS-a’ i tzv. Đukanovićevog nasleđa. Kada je došlo do pucanja na (većinsko) Spajićevo i (manjinsko) Milatovićevo krilo PES-a, zaljuljala se, a vidimo i praktično pala ta najuspješnija vlast, u Podgorici, koja je bila vijesnik konačnog pada Mila Đukanovića nekoliko mjeseci kasnije na predsjedničkim izborima. Podgorica je bila najveći plen i projekat ‘postdepeesovske vlasti’”, zaključio je Vukadinović.
(Simptom)