Vučić održao masterklas o ratu u svijetu, strategiji Srbije, ali i kukavicama iz svojih redova
Ko je gledao splavare na Drini kad sigurnom rukom sprovode vezane trupce niz brzake između podmuklih stena, odlično će razumjeti poziciju predsjednika Srbije danas.
Nikada u posljednje dvije decenije vrijeme nije bilo bremenito teškoćama kao danas, i u svijetu i kod nas. I nikad nije bilo teže i nezahvalnije voditi Srbiju.
Da prvo pomenemo užasnu tragediju u Novom Sadu koja je odnijela petnast života, zbog čega je Aleksandar Vučić u obraćanju javnosti ponovo izrazio najdublje saučešće porodicama žrtava i najavio energičan obračun s krivcima.
– Petnaest ljudi nije poginulo svojom krivicom, već zato što neko svoj posao nije obavio valjano i u skladu sa zakonom – kazao je on i najavio da će već sjutra u toku dana uslijediti ostavke u Vladi, dok tužilaštvo nastavlja istragu.
Ovu su nesreću neke opozicione snage i njihovi mediji iskoristili kao povod za još jedan rušilački protest u jalovoj nadi da će nasilje eskalirati i dovesti do pada aktuelne vlasti.
S druge strane, svet se nalazi na ivici nuklearnog rata, a Srbija je dodatnim pritiscima izložena zbog svoje samostalne spoljne politike i vođenja računa o sopstvenim interesima.
To su, grubo skicirano, one stene između kojih Aleksandar Vučić sigurnom rukom sprovodi Srbiju, ni za milimetar ne odstupajući od svoje vizije moderne i jake, ekonomski uspješne Srbije.
Jer Srbija ne smije da stane!
I kao da nije dosta bilo ono što je ranije zacrtao: grandiozna izložba Ekspo 2027. i njeni prateći efekti na ekonomskom i spoljnopolitičkom planu, permanentna briga za penzionere i ostale kategorije ugroženog stanovništva, obezbeđivanje kontinuiranog priliva stranih investicija, izgradnja mreže najsavremenijih puteva, dalje jačanje naše vojske… sinoć je predsjednik Srbije proklamovao još jedan strateški cilj: do kraja 2026. ispunićemo sve uslove za članstvo u EU!
Ali bez obzira na to što će ostvarenje ovih ciljeva Srbiju učiniti još boljim mestom za život, teško je i sinoć na momente bilo oteti se utisku da je Aleksandar Vučić najusamljeniji čovjek na svijetu!
Zadaci koje je predsjednik Srbije postavio i sebi i nama zahtevaju angažovanje celokupnog društva, a prvi uslov za to je prevazilaženje podela na političkoj sceni. Što je za ovu opoziciju, opsednutu idejom dolaska na vlast po svaku cijenu, nemoguća misija. Sva njihoiva aktivnost svodi se upravo na osporavanju Vučićevih postignuća i ometanju daljih planova. Njihova je igra sitna, šićardžijska, jer su im i karakter i sposobnosti takvi.
U tome je i razlika između njih i predsednika Srbije, na čije bi mjesto da dođu: Vučić je uvijek bio iznad sitnih interesa, uvijek sposoban da sagleda širu sliku položaja Srbije i da njenim interesima podredi lične i stranačke interese.
Ali to nije sve…
Slediti Vučića i njegove vizije nije lako. To je kao uspon na planinski vrh – nepripremljene i strašljive uhvati vrtoglavica. Stoga predsjednik Srbije ni u redovima svoje stranke ni među koalicionim partnerima ponekad nema dovoljnu podršku. Kao da dosadašnji uspjesi u realizaciji zadataka koji su u momentu kad su postavljeni izgledali neostvarivi nekima nisu dovoljna garancija da Vučić zna šta govori, zna kako radi i zna koliko može da obeća. Imuni na njegov entuzijazam i nesposbni da osete njegovu energiju, oni ga puštaju da radi sam, dovoljno distancirani da u slučaju neuspjeha mogu da operu ruke, a opet uvek tu da kad uspije ugrabe i za sebe dio lovorika.
Pokazalo se to i na primjeru novosadske tragedije: svi traže odgovornost, traže krv, a bježe od rešenja.
Ali ono što Vučiću daje snagu i vjetar u leđa jeste podrška naroda, koji je prepoznao njegovu energiju i nesebične namjere, te poklonio veru njegovoj viziji bolje i jače Srbije. S njima, građanima Srbije, i za njih, predsednik Srbije Aleksandr Vučić će, u to nema sumnje, do kraja mandata, u naredne dvije godine, ostvariti sve što je obećao. Tada, kad uspije i u ovome, svakako neće biti sam, oko njega će biti gužva od onih koji se propinju na prste da dohvate neki list s lovorovog vijenca.
A do tada…