Vučić: Bez Njemačke i Francuske nećemo moći da riješimo probleme u budućnosti
piše: Aleksandar Vučić
Posjeta Kini doninela je mnogo Srbiji. Utvrđivanjem i učvršćivanjem prijateljstva s najmnogoljudnijom zemljom svijeta, a posle foruma „Pojas i put“, postalo je jasno da je bliskost s Kinom i kineskim narodom suštinska, a ne deklarativna i formalna. Za Srbiju je to značajno i iz ugla političke strategije i mogućnosti za ubrzan ekonomski napredak.
Putin i Si
Kina je vodeća sila svijeta u oblasti veštačke inteligencije, industrijske robotike i samo Amerika danas, donekle, može da prati ubrzani ritam kineskog progresa. Evropa teško da može, na bilo koji način, da smanji zaostatak u modernim tehnologijama u odnosu na azijskog džina. Upravo zato, smatram da je pozicioniranje Srbije kao pouzdanog partnera i iskrenog prijatelja Kine od suštinskog značaja za budućnost Srbije, ali nikako ne smijemo da napravimo grešku i potcenimo značaj i ulogu Evrope. Takođe, u Pekingu smo dodatno ojačali odnose i međusobno povjerenje s našim ruskim prijateljima, a odnos predsjednika Putina, kao i predsjednika Sija prema Srbiji i našem narodu iskreno je prijateljski.
Peking nam je doneo bolje vijesti i od onih kojima smo se nadali i zato su naše pripreme za Berlin bile teške, a očekivanja mala. Atmosfera koja je stvarana kako u evropskim zemljama, tako i kod nas na Balkanu i u Srbiji, bila je potpuno drugačija od atmosfere prime pet godina kad je započet Berlinski proces. Od atmosfere nade i optimizma za budućnost regiona došli smo u fazu straha za budućnost i očuvanje mira. Upravo zato, a uprkos brojnim kritikama, smatram da je poziv Merkelove i Makrona bio važan i više nego dobrodošao.
Postoje prilike koje ne treba propustiti i Berlin je, svakako, bio jedna od njih – tačka s koje se određuje da li će nam sledeće godine prolaziti u gigabajtima ili u mitovima. Brzo, ili užasno sporo. U razvoju, ili u svađi i podjelama. U razumijevanju, ili zbunjenosti.
Balkanski dogovor
Dio Balkana to, očigledno, nije shvatio. Zvizdić, Haradinaj, Tači potcijenili su Evropu, Merkelovu i Makrona, na način na koji to nije urađeno još od čuvenog mita u kojem je ona devojčurak kojeg otima i siluje Zevs.
Evropa to odavno nije. Prerasla je i mit i odmakla se, odavno, od Balkana, na kojem je mit i nastao. Zato je i zajednički pokušaj, koji su Merkelova i Makron pokrenuli, da se ova dva prostora spoje, kroz dijalog, razumijevanje i kompromis, i toliko važan.
Dvoje najvažnijih predstavnika Evrope pokazali su, u Berlinu, koliko im je do toga i stalo, između ostalog i tako što nisu insistirali ni na čemu drugom, osim na našem, balkanskom, dogovoru. U jednom trenutku, kad je Merkelova, a u ime Njemačke i Francuske, dala određenu ponudu Albancima, a oni je pitali, a ko nam to garantuje, žena je zabezeknuto pogledala u njihovom smjeru i zapitala se, zar vam jasna riječ Njemačke i Francuske nisu dovoljne?
Odgovor je, dakle, bio balkanski. Emocija Haradinaja, Tačija i Denisa Zvizdića, negativna, uperena ka Srbiji kao „dežurnom krivcu“, umjesto racija koji nas tera da, uprkos svemu, bar probamo da se razumemo. Iznenađujuće je bilo i to što je Republika Srpska više puta pomenuta u negativnom kontekstu i tu nikakvih razlika između Tačija i Zvizdića nije bilo. Baš kao što nije bilo ni odgovora na naše pitanje, a u čije to ime govori Zvizdić, svoje ili Bosne i Hercegovine, koja nije i neće priznati nezavisnost Kosova. Umjesto poziva na razum, sve to je ličilo na poziv da komšiji, odnosno Srbima, ma gdje da žive, crkne krava. Naš odgovor u budućnosti mora da bude nedvosmislen. Složan i jedinstven srpski nastup u jačanju povjerenja prema komšijama, ali i snaženju sopstvene pozicije, pre svega ekonomske, bližeg političkog i kulturnog povezivanja uz očuvanje našeg jezika i ćiriličkog pisma.
Propuštena šansa
Insistiranje Haradinaja i Tačija na priznanju Kosova i odbijanje čak i pomisli da se sumanute takse ukinu bilo je na nivou ne politike, nego stadiona, na kojem neko urlanjem pokušava da promeni rezultat na semaforu.
Sve zajedno, šansa da svi mi imamo šansu je propuštena.
Evropa je, bez ozbiljnog razloga, bar trenutno, odbačena, iako niko od svih nas, balkanskih naroda, nema gdje da bude, osim u njoj.
Najveći evropski političari doživjeli su da se najmanji evropski političari, naročito oni iz Prištine, ponašaju prema njima uz prezir i s pozicija neke zamišljene sile. Srbija u tome nije učestvovala. I, ovo govorim iako znam da to neće doneti nijedan politički poen. Naprotiv. Svejedno, smatram da, bez obzira na narastajuću snagu Kine i Rusije, ogromnu snagu Amerike, moramo da razumijemo da bez Njemaca i Francuza, ali i Italijana i drugih Evropljana nećemo moći da riješimo nijedan od svojih problema u budućnosti.
Poeni i dodvoravanje
Naše balkanske podele, zađevice, sitni interesi, narcizam malih razlika bili su, ponovo, važniji dijelu balkanskih političara nego potreba da nešto, kompromisom, riješimo.
Za čiji račun, osim skupljanja jeftinih političkih poena, za domaću upotrebu, ili dodvoravanja onim silama u kojima neko prepoznaje Zevsa lično?
Ne znam, ali znam da Evropa, posle svega, neće da se povuče, svjesna da je ovaj prostor njen prostor i da je ovaj problem njen problem.
A mi, što pre to shvatimo i što prije, zajedno sa Evropom, ali i drugim svjetskim silama, i međusobno počnemo, hladnih i čistih glava, da radimo na rješavanju, a ne raspirivanju problema, to ćemo pre postati i evropska stvarnost i sadašnjost, a ne tek njen davno zaboravljeni mit. Važno je postati dio Evropske unije, ali je važnije najprije preživjeti, a zatim obezbijediti sigurnu budućnost za našu djecu, bez obzira na sve formalne okvire u kojima ćemo da se krećemo. Ništa od toga ne možemo sami, zato su nam potrebni prijatelji.