Piše: Kasper I
U političkom jeziku, kao i u meteorologiji, najopasnije su one prognoze koje zvuče precizno, a zapravo su samo želje upakovane u grafikone. Kada su se 30. avgusta dogodile promjene u Crnoj Gori, mnogi su ih čitali kao naglu promjenu vremena nakon dugog, sparnog i ustajalog političkog ljeta.
Narod je, umoran od istog pritiska, povjerovao da se oblak konačno pomjera, da dolazi svježina, da će se otvoriti prozori institucija koje su godinama djelovale zatvoreno.
Prvih dana se govorilo: „osvježilo je“. Taj izraz, tako lagan i optimističan, postao je gotovo slogan. Kao da je dovoljna promjena vjetra da se promijeni klima. Međutim, vrijeme u politici ne mjeri se po osjećaju u prvih nekoliko dana, već po dugim sezonama koje dolaze poslije.
I tako se od „osvježilo“ stiglo do „prokuvasmo“.
Dio javnosti smatra da se suštinske promjene nisu dogodile onom brzinom i dubinom koju je narod očekivao. U toj percepciji, stari sistemi nijesu nestali, već su se prilagodili. Neki ih opisuju kao „spavaće strukture“ bivšeg DPS-a, koje su, poput korijenja ispod površine, ostale prisutne u institucijama i administrativnim tokovima. Ta slika „političke hobotnice“ često se koristi da objasni osjećaj da se promjena desila na papiru, ali ne i u dubini sistema.
U toj naraciji, očekivanje je bilo radikalno: da se prekine kontinuitet, da se presiječe ono što se doživljavalo kao mreža moći koja je godinama kontrolisala tokove odlučivanja. Čak i više od toga — da se, kako dio javnosti smatra, izvrši potpuna kadrovska zamjena i institucionalni reset. Taj impuls je bio emocionalan, gotovo revolucionaran, vođen osjećajem nepravde koji se godinama taložio.
Ali politika, za razliku od revolucije u pričama, rijetko funkcioniše kao jedan rez. Češće liči na hirurški zahvat u uslovima u kojima pacijent mora da ostane budan. I tu nastaje sudar očekivanja i realnosti.
Druga strana medalje kaže: sve je proces. I to spor, težak i često frustrirajući proces. Nova vlast, ili bar njen dio, suočava se sa sistemom koji nije jednostavno zamijeniti kao namještaj u sobi. Institucije imaju inerciju, zakoni imaju procedure, a društvo ima granice koliko naglih poteza može da podnese bez unutrašnjeg pucanja.
U toj interpretaciji, neuspjeh da se sve promijeni odmah nije dokaz slabosti, već dokaz da država nije tabula rasa. Neki političari, kako se često čuje, pokušavaju da balansiraju između očekivanja birača i realnosti upravljanja sistemom.
Rezultati se, u toj logici, ne mjere na poluvremenu, već na kraju utakmice. A problem je što publika već dugo stoji na tribinama na suncu i traži rezultat odmah.
Ipak, ostaje nelagodna činjenica: strpljenje je pri kraju. I to nije samo politički osjećaj, već društveni indikator. Kada očekivanja i realnost predugo ostanu razdvojeni, nastaje politička fatamorgana — sve izgleda blizu, a zapravo se ne pomjera.
U tom prostoru između očekivanja i sporih promjena rađaju se i teorije i sumnje. Jedni vide sabotiranje iznutra, drugi vide neiskustvo, treći vide kompromis kao nužno zlo.
Istina, kao i uvijek, vjerovatno nije u jednoj slici. Možda je u mješavini svega toga: i struktura koje su preživjele, i novih koje se još nisu učvrstile, i političke nesnalažljivosti, i realnih ograničenja sistema.
Zato današnja Crna Gora liči na ljetnju oluju koja je počela da se razvlači. Grmi na horizontu, ali kiša nikako da padne do kraja. Toplota je i dalje tu, samo se povremeno prelama kroz oblake obećanja i razočaranja.
Možda će se tek naknadno vidjeti šta je zapravo bio 30. avgust: početak brzog raskida sa starim poretkom, ili početak dugog i neurednog procesa u kojem se stari i novi sistemi prepliću, sudaraju i međusobno iscrpljuju.
Za sada, ostaje samo osjećaj da je vrijeme politički promjenljivo kao i ono meteorološko — i da između „osvježilo je“ i „prokuvasmo“ često stoji čitavo jedno izgubljeno „godišnje doba“.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
Osvjezice iznad Gore Crne, kad pohapsimo vrh DPS kriminalne organizacije. Kad panu krupne ribe i odu na robiju! Dok se DPS ne zabrani kao kriminalno jezgro mafije u politici, nema srece za nas. Dok je DPS banda ziva, mi smo narod mrtvi!