VRATITE NAM STID I SRAM
Piše Perica Đaković
Ne znam da li su naši politički lideri primijetili jednu parolu koju su nosili okupljeni građani na protestu u Baru, a na njoj je pisalo “VRATITE NAM STID I SRAM”. Ta poruka, rekao bih, najbolje nam govori o stanju u kome se nalazi naše društvo, kada su nam novinski stupci rezervisani za kriminal i korupciju, a udarne vijesti vezane za maloletničku delikvenciju. Ovih sedmica skoro i da nema dana a da udarna vijest nije kako je taj i taj učenik škole pokušao da izbode svog školskog druga ili drugaricu, kako po nekoj školi kruži spisak sa određenim imenima. A sve je to vezano za neku video igricu, za neki film koji gledaju ti učenici skloni nasilju.
Ne znam dal se njihovi roditelji sjećaju, ali znam da se roditelji njihovih roditelja dobro sjećaju vremena kada se prelazilo na drugu stranu ulice kada naiđe profesor. Roditelji ovih učenika se sigurno sjećaju kada su u školi bili kažnjeni, kada ih je neki učitelj povukao za kosu, lenjirom udario po ispruženom dlanu, da i kada to nisu smjeli da prijave po povratku kući jer bi njihovi roditelji pozdravili takav gest učitelja uz komentar trebalo je još i više. Tukli smo se mi, nije da nije, ali se ne sjećam da je neko nekome prijetio bilo kojim oružjem. Bile su to male dječije čarke, za koje, ne dao bog da nam sazna neko od nastavnika ili roditelja, ne samo da bi pukla bruka nego bi nas sačekala ona narodna “batina je iz raja izašla”. Bilo je sramota ne nazvati komšiji dobar dan, a učitelju ili nastavniku tek da ne kažem. Gdje se izgubi ta sramota i stid?
Vjerovatno u tranziciji, kada smo krenuli kao društvo u sunovrat.
Kada je profesija učitelja i profesora (a sjećate se anketa šta ću da budem kad porastem, prvi odgovori učitelj, doktor, frizer…) srozana na samo dno društvene ljestvice. Kada su se oni počeli pred svojom djecom stidjeti profesije kojom se bave, jer redom su u školi učenici nosili bolju garderobu, skupocene mobilne telefone i da ne nabrajam. To je bio početak kraja društva u kome smo časno i ponosito živjeli. Preko noći tranzicija nam je donijela „popularne“ narko dilere, korupciju i kriminal. Tranzicija nam je odijnela djetinjstvo i roditelje koji su morali da rade dva posla da bi se preživjelo, a igra sa svojom djecom je potpuno nestala.
Umjesto kulta porodice i nasmijanih lica, naša djeca su dobila telefone da im oni prave društvo, a sa njima igrice u kojima je svijet bio nešto drugo, nerealno. Telefoni su djeci zamijenili umorne roditelje, a u stvarnosti na tv ekranima su nam isplivali neki novi ljudi, za koje obrazovenje nije bilo bitno, ljudi sa bijesnim automobilima, brendiranom garderobom, moćnim telefonima i šta ti ja sve znam. Oni su preko noći postali “in”, zovu ih na gostovanja u TV emisije, a ako ih i kada slučajno voditelj pita kako su do tog novog bogatstva došli praktično preko noći, odgovor je uvijek skoro isti “snašao se”. Mediji su nam počeli da prikazuju nova lica, novu stvarnost, nove junake, nova pravila igre. Put da se do uspjeha dolazi preko rada i znanja, zamijenjen je nekim drugim putem, putem šverca, korupcije i kriminala. I onda se čudimo što nam se sve ovo danas dešava, da je neko donio pištolj u školu i pobio svoje drugare, donio nož i izbo svoje drugare, prebio krvnički svog školskog druga u školskom dvorištu, i da ne nabrajam te mučne slike, znate i sami kakve Crne vijesti čitamo ili slušamo, uz veliku žalost zbog nedužnih žrtava takve monstroznosti.
Ne čudi onda da sa protesta tražimo da nam država uvede školske policajce!
Niko se ozbiljno ne upita zašto smo mi kao roditelji zaboravili dio koji se zove vaspitanje svoje djece. Pa to nam je osnovna roditeljska obaveza. Pitam se da li neko sjeća da smo mi u školi imali policajce.
Na protestnim skupovima smo vidjeli zabrinutee građane, ali ne i političare koji se ne skidaju sa TV ekrana i iz medija uglavnom se boreći za vlast.
Ne sjećam se, ili me pamćenje baš dobro ne služi, kad sam kod nekog od njih vidio stid i sram. To je izgleda tabu tema, posebno poslije neke od izbornih trka. Malo ih se sjeća obećanja datih sa predizbornih skupova. Obično, kod većine nastupi amnezija, još ako se uđe u vlast pa sjedne u privilegovanu fotelju, automobil, zaborave i na svoj auto, ako su ga uopšte imali, pa ove službene koriste ne samo za odlazak na posao, već i da negdje privatno skoknu, na primjer ljeti do plaže, ili nešto sa njim da prebace, poput namještaja! Pa zar automobil za to i ne služi?
Pa nemojmo se čuditi onda bahatosti i izopačenom ponašanju današnje omladine. Ona je naš „kopi pejst“, da li iz kuće ili iz društva, gdje se neko eto kažu snašao pa od plate od ni 1.000 eura vozi ferari , ima kuće, stanove, lokale, svejedno je. Davno smo mi pobrkali lončiće.
A stid i sram, šta to ono bješe?