Piše: Nedjeljko Milović
Osvrt na istorijski opus seljaka Milutina iz najtraženijeg poslijeratnog romana „Knjiga o Milutinu“ kao i na političku situaciju u Crnoj Gori. Roman Danka Popovića neprocjenjivo je doprinio da se aktivnije postavi pitanje legitimnosti projugoslovenske i komunističke ideologije. Narod je umoran, traži rješenje i konkretan rezultat.
Slovo o Milutinu
Lanci. Najnepoželjnija riječ u leksikonu istorije srpske književnosti, Riječ, koja u srpskom nacionalnom biću budi samo dva uzročno – posljedična osjećanja: užasa – zbog same pomisli na nju i bunta – zbog prirodne nepodnošljivosti užasa. Istorijsko iskustvo nas uči o tome koliko je trave, planinske goleti bilo natopljeno crvenom tečnošću. Vjerovatno iz ugla ličnog nacionalnog subjektiviteta, zaista za nas bezvrijednom crvenom tečnošću. O tvorče, to je samo tečnost!? U teoriji prakse kolektivna srljanja se dešavaju svjesno ili nesvjesno.
U našem slučaju; aludirajući da će se naš socijalni status znatno popraviti ili pak znajući da to neće biti tako idući svakako zbog sebe i svoje porodice, vodeći se većim idejama i principima, ali u krajnjoj liniji toliko svjesni da ne želimo Jugoslaviju, za koju smo, kako će se kasnije i ispostaviti najviše uložili, a od koje smo najmanje dobili – štaviše izgubili i preživjeli stravičan genocid. Zato, današnje nepoznavanje, svaki oblik nerazumijevanja jedne jedine sa svime vezane i ukrštene Kosovske vertikale o kojoj se najozbiljnije pozabavio Blaženopočivši Mitropolit Amfilohije u svom radu, bi nas (a u to sam prosto ubijeđen) jasno dovelo do novog oblika srljanja, ne onog tradicionalnog svjesnog sa savješću i sa odgovorom na isto; koji počinje riječima „Zbog…“, već moralnog posrnuća. Između Kosovske i Novokolonijalne vertikale, mislim da je izbor i suviše jasan ako smo svjesni da ne možemo stajati ni na nebu ni na zemlji, nikako pod uglom od 45 stepeni, možemo jedino opet zasrljati. Potom nestati. Mnogi naši velikani su pohodili u srljanje sa autohtonim produhovljenim srljačima, zbog one prve riječi sa kojom sam počeo svoj tekst. Tekst? Ili pak egzegezu nekoj današnjici, sa svojim uvijek pouzdanim kooautorom – vrijednijom prošlošću, ili samo vrijednijim ljudima iz te prošlosti. Na to mislim da imam pravo, štaviše smatram da sam u pravu.
Mnogo je Milutina bilo i lakovjernih ljudi; „da će nakon srljanja biti mnogo bolje“. Bilo. Dankovi Milutini iz prošlosti su naš suverenitet vijekovima stvarali. Vijekovima su trpili. Milutin je obično bio seljak. Taj seljak je na svojim plećima jedini kroz golgotu preko Albanije prenosio top, taj seljak je prvi pobjedonosnim korakom unosio neosvojivi barjak u oslobođene gradove, gradove u kojima su tog istog seljaka dočekivali kao oslobodioca, a nešto nakon više od 100 godina u tim istim gradovima nema više Srba ili kojim slučajem i kada protokolarno sportski dospiju – bivaju završeni u moru. Vraćajući se u ono selo, iz kojeg je pošao, eventualno sa par stotina grama željeza na svojim prsima.
Briga, poštovanje i socijalna pravda od civilne vlasti je izostala. Kući bi ih čekala žena i vatra na ognjištu. Ukoliko bi sa mužem krenuo i već stasali sin za srljanje, u to bi bilo teže i supruzi koja je od bezbroja prolivenih suza blagovremeno dobijala okamenjeni (a koji bi drugi?) epitet starice. Proizvod svakog svjesnog i savjesnog srljanja je najčešće bilo šta, što u realnoj mjeri ne bi predstavljalo uopšte Milutinovu pobudu za tako nešto. Nakon svršenih nemilih trenutaka, dima i onog mirisa, susreli su ih još nemiliji i krajnje neprijatniji trenuci, imajući u vidu barem od koga dolaze u odnosu od onih od kojih su dolazili prije. Muž i žena bi često bili prevaspitavani (kao da već nisu bili vaspitani, zamislite?) u kojekakvim školama Marksa i Engelsa, a kasnije završavali ipak u statusu sa ostalima. Ti ostali su kriminalci, a novo sabirno mjesto njih zajedno postaje naizgled mračna tamnica. No, na poraz svima u tamnici u kojoj ih je ponovo, kao nekad u ranoj mladosti dok nisu imali vremena razmišljati o srljanju a kamoli u njemu učestvovati, radosno pogledala sunčeva svjetlost kroz sedam željeznih šipki na malom prozorčiću. Željeznih šipki bratstva i jedinstva.
Svjetlost ih je pozvala k sebi.
„Glupost se definiše kao ponavljanje istog a očekivanje drugačijeg rezultata“
U do sada neviđenom prelestu jedna povampirena politička garnitura u Crnoj Gori je protivsvetosavski, antisrpski, krajnje srbofobično i u svakom smislu iz svakog aspketa nauštrb i štetu srpskih nacionalnih interesa svjesno srljala i samoubila se. Na našim (uslovno rečeno) političkim predstavnicima je da budu dovoljno pametni, da ne srljaju ponavljajući uzastopne greške u političkom pristupu, realne činjenice prihvatimo onakvim kakve jesu i krenimo u njihovo otklanjanje i proces političke destabilizacije do potpunog kraha. Vratimo se k sebi, ne tražimo sad uzrok istih ako smo već nešto propustili ili prepustili, kako ne bismo doživjeli sudbinu da u očima sopstvenog naroda budemo gotovo isti ili zbog neuspjeha i gori od, uzdam se u Gospoda već pretprethodne garniture (pro)zapadnih đaka.
Narod je umoran, traži rješenje i konkretan rezultat.
