Piše: Momo Joksimović
Vraneška planinka nije samo žena-ona je temelj kuće, tiha snaga porodice i nevidljivi upravitelj svakodnevnog života. NJeno ime se rijetko čuje u pričama o odlukama, ali se svaka odluka u kući osjeća kao njena. Ona ne govori, ne nameće se, ali sve teče onako kako ona mudro i strpljivo odredi.
Od ranog jutra, prije prvog sunca, kad su prvi pijevci, ona je na nogama. U njenim rukama kuća oživljava: vatra se pali, voda grije, a miris doručka širi se kroz dom. Ona sprema doručak, ručak, večeru, ali ne samo hranu—ona priprema sigurnost, toplinu i osjećaj da je dom mjesto gdje se uvijek vraća.
Ispraća đake u školu, sprema brašnjenik putniku, dočekuje gosta kao najrođenijeg, i ispraća ga sa blagoslovom i osmijehom.
Na katunu planinka je domaćica i čuvar imanja. Umijesi hleb ispod sača, pomuze krave, ovce i koze, usiri miljeko, razlije ga u kalice, pokupi kajmak i složi sir u kace.
Zna kada treba staviti pasulj sa suvim rebrima u kotao na verige da se tiho krčka na ognjištu, kada odlučiti jagnje, kada nahraniti kokoške, svinje i psa pored tora i kućera. U njenim rukama sve ima red, sve ima vrijeme i sve ima mjeru.
Kada nađe trenutak, ona uzima preslicu i prede, a već sjutradan iz njenih ruku nastaju čarape koje griju čitavu porodicu. NJene ruke ne miruju, ali u tom radu nema težine-ima dostojanstva i ljubavi.
Ona jedina zna šta kuća ima i koliko će trajati. NJena mudrost nije iz knjiga, već iz života. Ona procjenjuje, štedi, raspoređuje-da uvijek ima za sve, i u dobru i oskudici.
Vraneška planinka nije zapuštena ni umorna, ,kako bi neko pomislio. NJena čistoća je ogledalo njene duše, krugovi na siru i kajmaku su uredni i čisti ko sunce i bijele boje, posuđe i krpe i cjedila sve oprano i poređano da se suši na suncu. I ako je voda na katunima bila oskudna, čistoća je bila besprekorna koja se održavala surutkom.
Na njoj uvijek kecelja, marama kosu povezuje, a lice uvijek veselo i vedro. Na usnama osmjeh, u očima topina i živa iskra sijeva.
Ona dočekuje svakoga srcem-pozdravlja, ugošćava, ipsraća. I sve to radi tiho, bez hvale, bez traženja priznanja.
Zato je vraneška planinka više od domaćice. Ona je stub kuće, duša ognjišta i čuvar tradicije. Dok je nje, kuća nije samo zid i krov—kuća je život. A njen eros i život je u skrivenom zagrljaju sa svojim domaćinom.
Uz sav njen trud i brigu vraneška planinka i ljubav nosi prema svom domaćinu,tiho, skriveno od očiju svijeta. Ne pokazuje je javno, ne zadržava se u pogledu, ne traži pažnju—ali u svakom pokretu ima nježnosti. Kad mu prinese kafu ili rakiju, u tome ima više bliskosti nego u riječima.
Šapne mu „možeš li“. On samo blagom klimne glavom. „Dobra je kava“. Kad mu na tren spusti ruku na rame, to je dovoljno da kaže jedno drugom sve što treba.
Njena ljubav nije za pokazivanje, već za trajanje. Skrivena od drugih, ona je dublja, još toplija-kao žar ispod pepela, koji se ne vidi, a grije cijelu kuću. Iz tog skrivenog žara rađaju se djeca. Samo oni znaju kako. Radoznali naslućuju.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
