Piše: Momo Joksimović
Poštovani književnici, draga braćo i sestre,
Kada govorimo o Vranešu, ne govorimo samo o jednom prostoru između Tare i Lima. Ne govorimo samo o selima i katunima, livadama i planinama. Govorimo o jednom duhovnom zavjetu, o jedenom tihom , ali snažnom ognjištu srpskog trajanja. A kada tom imenu dodamo ime Svetog Save, i onda znamo-govorimo o korijenu, o smislu, o putu.Vraneš nije slučajno mjesto. Upravo na tom svetom tlu živjeli su i djelovali Nemanjići-temelj srpske državnosti i duhovnosti. Tu je stolovao knez Miroslav, knez Zahumlja, brat velikog Župana Stefana Nemanje, u crkvi Svetih Petra i Pavla. I upravo tu, na koži vraneški jagnjadi, ispisano je jedno od najljepših djela srpske pismenosti-Miroslavljevo jevanđelje.
To nije samo knjiga. To je dokaz da je Vraneš bio mjesto gdje se pisalo, mislilo i stvaralo. Mjesto gdje je slovo bilo sveto.
Brat Svetoga Save, Vukan Nemanjić, takođe je ostavio dubok trag na ovom prostoru. Ostavio je svoje jevanđelje koje se nalazi u Rusiji. A podigao je crkvu Usdpenije Presvete Bogorodice u Pavinom Polju i manastir Vavedenje Presvete Bogorodice u Bliškovi. To su kameni svjedoci jednog vremena u kojem se znalo da bez vjere nema ni naroda, ni imena, ni trajanja.
I zato Vraneš nije obična zemlja. Vraneš je—naša mala Sveta gora. Prostor ispunjen crkvama, manastirima, molitvom i tišinom koja govori više od svake riječi.
A iznad svega toga stoji lik Sveti Sava.
Sveti Sava nije samo istorijska ličnost. On je mjera našeg postojanja. On je slovo koje nas uči, put koji nas vodi i svjetlost koja nas sabira. U svakoj vraneškoj kući živi njegov kult-ne kao uspomena, već kao život.
Sveti Sava je naše prvo slovo, naša azbuka. On je naše ime, naša škola i naša slava. On je pjesma koja se pjeva uz ognjište, sjećanje koje se prenosi sa koljana na koljeno. On je naša sabornost, naša mudrost i naša tišina.
Kada dijete u Vranešu nauči prvo slovo, ono ga uči u duhu Svetoga Save. Kada se okupimo na slavi, kada zapjevamo, kada se prisjetimo predaka—tu je Sava. U nama. Sa nama.
I zato nije slučajno što danas , na ovom prostoru, djeluje Udruženje Građana Vraneš. Ono čuva i obnavlja ono što smo dobili u amanet—našu kulturu, naše pismo, naše trajanje. Ono podsjeća da Vraneš nije prošlost, već živo srce jednog naroda.
Vraneš je dao snažne ljude, intelektualce, duhovnike. Vraneš čuva i sjećanje na velike srpske ličnosti , pa je izdao Monigrafiju o mintropolitu Amfilohiju Radoviću, na preko 540 stranica, autora mr Slobodana Čurovića. Ime Amfilohija ostaje u istoriji našeg duhovnog života.
Ali najveća snaga Vraneša nije u prošlosti. Ona je u vjeri da trajemo. Da čuvamo. Da ne zaboravimo.
Jer narod koji zaboravi Svatoga Savu-zaboravio je sebe.
Zato danas, sa ovoga mjesta treba da kažemo jasno i glasno: Vraneš nije samo geografija. Vraneš je zavjet. Zavjet Svetom Savi, zavjet našim precima, zavjet našoj djeci.
Da čuvamo slovo.
Da čuvamo vjeru.
Da čuvamo ime.
Jer dok je Sveti Sava u nama—biće i nas.
Hvala vam.
Besjeda Moma Joksimovića, na knjižnjvnoj večeri posvećenoj Vranešu i Svetom Savi, održanoj u Narodnoj biblioteci u Podgorici.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
