Piše: Kasper I
Postoje poslovi o kojima se često govori, ali se rijetko zaista razumiju dok se ne žive. Vožnja kamiona na Balkanu i po evropskim putevima jedan je od njih. Na papiru, to je „posao vozača“. U stvarnosti, to je život u kabini, život između granica, parkinga, rampi i beskrajnih kilometara asfalta koji se stalno produžava ispred tebe.
Dani počinju i završavaju isto – za volanom. Sam u kabini, dok se mijenjaju države, jezici i pravila. Porodica ostaje daleko, a kontakt se svodi na telefon i kratke poruke kada imaš dovoljan broj gigabajta interneta.
Kilometri ispred tebe nikada ne prestaju da rastu, a odmor je samo riječ u pravilima, ne uvijek i stvarnost.
Najveći stres ne dolazi samo od vožnje. Utovar i istovar, čekanje da dođeš na red, čekanje papira, čekanje na rampama, čekanje na granicama. Sve traje. Sve kasni. A rokovi ne čekaju nikoga. Disponenti i firme traže isto – da stigneš na vrijeme, bez izgovora. Tovar mora biti isporučen. Tačka.
I onda putevi. Gužve koje ne prestaju, nesreće, radovi, famozni „Stau“ u Njemačkoj koji može progutati sate života bez upozorenja. Motor radi, a ti stojiš. Vrijeme ide, tahograf broji, a ti ne možeš ništa.
Tu je i svakodnevna rutina koja nema romantike. Lična higijena u tuš kabinama na pumpama, brz obrok, kratki odmor u kabini. Kabina postaje dom – mali, skučen, ali jedini koji imaš na tom putu. Spavaš pored hladnjače koja zuji cijelu noć, ili pored kolege čiji kamion proizvodi više buke nego autoput. Odmor, koji bi trebao da donese mir, često postaje samo još jedna borba za san.
Granice su posebna priča. Kolone kamiona, papiri, provjere, neizvjesnost koliko će sve trajati. Nekad satima, nekad danima. A svaki minut stoji kao dodatni teret na leđima.
U isto vrijeme, tu su i stroga pravila – kartica vozača, tahograf, vrijeme vožnje, pauze, ograničenja. Sve mora biti tačno. Svaka greška može značiti problem, kaznu ili još više čekanja. I sve to dok se od tebe očekuje da ostaneš miran, fokusiran i precizan.
A onda, iza svega toga, postoji razlog zbog kojeg se sve to trpi – porodica. Zaraditi, poslati kući, obezbijediti život. To je ono što drži volan čvrsto u rukama i kad umor pređe granicu normale.
Nije lako biti vozač kamiona. Nije to samo posao, to je ritam života koji se mjeri kilometrima, a ne satima. To je disciplina, izdržljivost i psihički pritisak koji traje danima, mjesecima, godinama.
I zato, dok kamioni prolaze autoputevima Evrope i Balkana, dok svjetla kabina sijaju noću na odmorištima, vrijedi reći jednostavnu stvar – poštovanje.
Jer iza svakog tog vozila stoji čovjek koji već dugo živi između puta, čekanja i odgovornosti.
SREĆAN PUT I ČISTI PUTEVI!
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
