VOJVODA MARKO MILJANOV I KONZUL LUCIJE CINCINAT – ZNAMENITE LIČNOSTI KOJIMA SU ČAST, HRABROST I PATRIOTIZAM BILI VAŽNIJI OD VRŠENJA VLASTI

Piše: Milan Gajović, diplomirani pravnik sa advokatskim ispitom i diplomirani ekonomista, iz Podgorice

 

„Radije sam poginuti glavom no obrazom…Pobjeda nad svojim osjećanjima uzvisuje čo’eka…Kao Kuč mrem prilično srećan,a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan.“ (Vojvoda Marko Miljanov Popović,1833-1901)

„Želja za vlašću… od svih je najstrasnija.“ (Publije Kornelije Tacit (Publius Cornelius Tacitus, 55-120,starorimski istoričar i pisac)

„Postoje tri velike strasti: alkohol, kocka i vlast. Od prve dvije se nekako može izliječiti, od treće nikako… Vlast je najveći porok…Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć… Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moći bezgranična…“ (Meša Selimović, 1910-1987,srpski pisac)

„…Što god da čini vlast, treba neko da joj se suprotstavlja…(Dobrica Ćosić, 1921-2014,srpski pisac)

Marko Miljanov Popović je bio srpski i crnogorski (brdski) umnik i neustrašivi ratnik, vojvoda i književnik, iz plemena Kuči. Primjer je junaštva i čestitosti. Smatrao je da je junaštvo moralna kategorija samo kada je čojsko i viteško. Svojim životom i književnim djelima, čojstvo i junaštvo je „uklesao“ u vječnost: „Junaštvo je kad braniš sebe od drugoga, a čojstvo kad braniš drugoga od sebe.“

Izuzetnu vojvodinu hrabrost odslikava i događaj kada je na konju, sa Meduna, sam samcit, došao u, tada još neoslobođenu, Podgoricu i zvao na megdan Jusufa Mučina Krnića, zvanog Jusuf-beg. To je bio moćan čovjek i kasnije, između ostalog, policijski i vojni zapovjednik tog grada. Beg nije izašao na viteški dvoboj sa glasovitim junakom.

Kod knjaza Nikole vojvoda nije bio omiljen, jer mu je često, bez zazora, iznosio svoje drugačije mišljenje: „Čo’ek vrijedi samo dotle dok smije svakome reći istinu u oči“, bio je jedan od Markovih moralnih imperativa. I popularnost u narodu i među uglednim strancima je bio kamen spoticanja u njegovim odnosima sa Gospodarom.

Sukob vojvode i knjaza počeo je još od Bitke na Fundini (2.avgusta 1876.godine). Marko Miljanov je bio najzaslužniji za veličanstvenu pobjedu Crnogoraca nad Turcima, iako je knjaz za komandanta crnogorskih boraca u toj bici postavio svog rođaka Boža Petrovića. Pobjeda na Fundini utrla je put nezavisnosti crnogorske države poslije „Veljeg rata“.

Godine 1882, vojvoda je ukazao knjazu na korupciju koja se dešavala na austrijsko – crnogorskoj granici i na krađu oružja i vojne opreme koji su bili namijenjeni srpskim ustanicima u Hercegovini. Nikola mu je odbrusio da on o tome ne može da razmišlja i da se vrati kući. Na to mu je Marko ljutito kazao da ne može tako da razgovara s njim.

-Nijesam ja tvoj konj, Gospodaru, da mi govoriš kako da razmišljam…

Skinuo je vojvodske oznake, napustio Državni savjet i Podgoricu (čiji je bio prvi gradonačelnik) i vratio se u Medun. Knjaz mu je, nešto kasnije, ukinuo i penziju.

Vojvodin patriotizam i lično dostojanstvo oslikava i susret sa crnogorskim omladincima, koji su se školovali u Beogradu. Tada je uputio oštar prekor najgrlatijem u kritici vladavine knjaza Nikole. Marko mu je rekao da je to nedostojan način „jer otadžbina se…nosi…u srcu, pošto čo’ek bez svoje otadžbine ne predstavlja ništa…Domovina je isto ka’ majka…vječna (je) i nju u srcu moramo da nosimo ako smo ljudi i ako smo pravi njeni sinovi…“

Na svečanosti u Beogradu, 1893.godine, uoči Markovog povratka u Crnu Goru, prisustvovala su i dva člana Vlade Kraljevine Srbije, ministar vojske i ministar prosvete. Vojvoda je podigao čašu u zdravlje knjaza Nikole i, umjesto grdnje zbog sukoba sa njim, nabrajao je njegove zasluge za opstanak i napredak Crne Gore u „gotovo nemogućim uslovima“.

Marko je uživao veliki ugled i među Arbanasima (Albancima). U svom djelu „Život i običaji Arbanasa“ napisao je, između ostalog:

„Niko nije više od Arbanasa malijem dobrim zadovoljan, i malijem zlim ogorčen.“

Zato je carski dvor u Beču, krajem 19.vijeka, odlučio da mu ponudi titulu kneza, odnosno da bude na čelu državolike tvorevine u graničnom pojasu između Crne Gore i sjevera buduće države Albanije.
Povodom te ideje, vojvoda je svom prijatelju i plemeniku, Tomu Oraovcu (1853-1939,srpski književnik, publicista, visoki državni službenik i narodni poslanik) pismeno savjetovao šta treba učiniti kad austrijski izaslanik iz Beča dođe u Crnu Goru sa ovom ponudom.

A u pismu kučkom komandiru Novu Spasojevu (Popoviću)) piše.:

„…Svaka sila i krune nesavjesno se prema Srbima pokazala…Sebe ću svaku štetu činjet…teke srpski dušman da od mene nema koristi…Recite austrinskome poslaniku da kaže njegovom caru, kad bi ga Bog na dobro obrnuo, pa da sjedini Srpstvo: Bosnu i ‘Ercegovinu, Crnu Goru, Srbiju i Staru Srbiju, pa da je to srpska kraljevina…Ja…radi(ji) bi mu bio bit’…konjušar, no ovako knjaz ili što više…“
Kad je vojvoda Marko umro, knjaz se nije poklonio sjenima ovog junaka i pametara. Komandir Simon Vukčević, koji je, sa svojim ratnicima, odao počast prenošenjem vojvodinih posmrtnih ostataka preko Lješanske nahije, dobio je godinu dana kazne oduzimanjem čina i plate.

Marko Miljanov se opismenio tek u 50.godini. Knjaz nije dozvolio da se štampaju njegova djela, u kojima nikad nije pomenuo dinastiju Petrović Njegoš. A Miloš Crnjanski je tvrdio da je vojvoda, iako samouk, bio bolji pisac od knjaza, koji je bio francuski đak.

U djelu „Primjeri čojstva i junaštva“, Marko slavi i uzvisuje čast skuplju od života koja je iznad drugih vrlina; bratsku ljubav; poštovanje opšteg dobra; svijest o dužnosti; junaka koji nikad ne zaboravlja da je čovjek; rodoljublje; ispoljavanje duhovne i moralne snage naroda u teškim vremenima…

U posveti svojim budućim čitaocima vojvoda savjetuje da slave i odaju počast onima koji „mrijet’ neće dok svijeta traje“ (Njegoš):

„Čitaoče,…Dragi brate Srbine, da si ima’ prilike i da si gleda’ junake koje sam ja gleda’, ne bi ti dalo srce mira doklen se ne bi ozva’ junacima koji veselo mru za svoje i sviju nas pravo…“
O sebi u svojim djelima nije govorio, jer, po njegovom moralnom kodeksu, junaci treba da čine dobro i da ne „zbore o njemu“.

Konzuli (lat.consules – „oni koji idu zajedno“) su bili vrhovni magistrati (činovnici) u Rimskoj Republici. Dvojica konzula su birani na godinu dana na centurijskoj skupštini. To je, u stvari, bila rimska vojska organizovana kao glasačko tijelo van zidina Rima, u punoj ratnoj opremi i u bojnom rasporedu.

Konzuli su, prije svega, bili vojskovođe koji su u ratu predvodili rimsku armadu. Zato je, u ratnim vremenima, glavni kriterijum za izbor bila njihova ratna vještina i ugled. Tada su se konzuli, iz dana u dan, smjenjivali na položaju vrhovnog komandanta vojske, koja je bila stacionirana isključivo izvan Rima.

Konzuli su imali jednaku vlast, što je bila garancija od zloupotreba. Nezakonitu odluku jednog konzula mogao je spriječiti drugi pravom veta. Za svoj rad nijesu primali platu. Naizmjenično (mjesečno) su predsjedavali Senatom i po njima su se računale godine.

Senat je posebnom odlukom imenovao diktatora (lat. dictator), najduže na šest mjeseci, u slučajevima velike opasnosti po rimsku Republiku, ili kad bi oba konzula poginuli na bojnom polju, ili kad bi usled unutrašnjih nemira prijetio građanski rat. Niko nije mogao biti diktator, a da prije toga nije bio konzul. Diktator je bio najviša vlast i komandant vojske u Republici.

Bio je pretpostavljeni drugim magistratima, čak i konzulima. Vladao je dekretima koji su važili samo dok je bio diktator, a imao je i ovlašćenje da mijenja zakone i druge propise po svom nahođenju. Za to nije bilo neophodno potvrđivanje (ratifikacija) u Senatu. Imao je najviša ovlašćenja da smijeni, da kažnjava bez suđenja, ili čak da pogubi bilo kog magistrata. Nije bio zakonski odgovoran za odluke koje je donosio. Njegove odluke se nijesu mogle pravno osporavati. Imao je imunitet i nije mu se moglo suditi nakon okončanja mandata.

Ipak, nije mogao samostalno raspolagati sredstvima iz državnog trezora i dobijao je novac samo po odluci Senata.

Ispred diktatora su išli 24 liktora, za razliku od konzulskih i prvosvešteničkih, kojih je bilo 12. Oni su nosili na ramenima snopove pruća (lat.fasces – „svežanj, snop“) duge pet stopa (1,5 metara), od breze ili bresta, uvezane crvenom kožnom trakom i zajedno sa sjekirom. Oličavali su svetovnu i duhovnu vlast koji su diktatori i konzuli predstavljali.

Nakon isteka mandata, diktator nije mogao napustiti teritoriju Republike, jer se procjenjivalo da bi mogao biti potencijalna opasnost za nju.

Prema legendi koju je prenio starorimski istoričar Tit Livije (lat. Titus Livius, 59. prije nove ere – 17. nove ere), Lucije Kvinkcije Cincinat (lat. Lucius Quinctius Cincinnatus, 519? -430 prije nove ere) je bio starorimski političar, državnik i vojskovođa. Nakon smrti je slavljen kao uzor vrline, hrabrosti i državništva.

Godine 460, pozvan je da vrši dužnost konzula. Kada mu je konzulski mandat istekao, vratio se na svoje maleno imanje izvan grada i nastavio da ga obrađuje.

Dvije godine potom, 458, Rim je bio u ratu protiv Ekva i Sabinjana (drevni narodi koji su živjeli u središnjem dijelu Apeninskog poluostrva, srodni Latinima). Usled tadašnje ratne situacije, Senat je zaključio da je opstanak Republike ugrožen, pa je imenovao Sinsinata za diktatora.

„Kada su iz Senata došli da obavijeste Cincinata o imenovanju za diktatora, zatekli su ga kako ore njivu. Cincinat je zamolio da pričekaju da zaore brazdu, zatim je obukao togu, obrisao znoj sa čela, oprao se od prašine i tako saslušao saopštenja.“

Poslije konačne pobjede nad Ekvima, raspustio je vojsku i vratio se na svoje imanje, svega 15 dana poslije imenovanja.

Ali, kada je već navršio osamdeset godina, 439. godine, došlo je do građanskih nemira u Rimu. U kritičnoj situaciji, senatori su se uplašili da će bogati plebejac, novcem i uticajem nad siromašnim građanima, dići ustanak, ukinuti Republiku i proglasiti se za kralja.

Tada je Cincinat ponovo imenovan za diktatora, sa zadatkom da brani Senat i Republiku. Prijetnje su otklonjene a bogati plebejac je ubijen. Cincinat je uspostavio mir u gradu (Rimu) i, poslije 21 dan drugog diktatorskog mandata, vratio vlast Senatu. I ponovo se povukao na svoje imanje.

Umro je devet godina kasnije, 430.godine.

Jednom riječju, diktatori su u rimskoj Republici imali veća ovlašćenja od kasnijih apsolutističkih monarha, odnosno vladara. I zato su Cincinatovi postupci časniji i uzvišeniji.