Vladimir Božović: Neće robot pobijediti čovjeka, ali čovjek može postati robot

O mladim ljudima, razumijevanju njihovog mentaliteta, intelektualne fizionomije i stremljenja pišu se dnevno stotine popularnih, novinarskih, naučnih članaka.

Narasta šuma takozvanih ”praktičnih savjeta” i instant uputstava tome kako ”pravilno” živjeti. U bujicama ružičaste, diznijevske nju-vejv banalnosti, krajnji izraz narastajužeg besmisla je sadržan u novom zanimanju ovog vremena – lajf kouč.

U jednoj od definicija ovog zanimanja, kaže se da lajf kouč nije čudotvorac, već osoba koja će za vas biti apsolutna podrška, fokusirajući se na sadašnji trenutak, budućnost i vaš lični razvoj. Dakle, nema razloga za brigu dok imate ovakve profesionalce uz sebe. I izvjesno, ja nemam te sposobnosti iz opisane definicije, a ipak namjeravam da pričam o nekim stvarima koje dodiruju njen sadržaj.

Čovječanstvo dugo vodi duboke, nijansirane rasprave o pitanjima postojanja i smisla. Međutim, sve je to izraslo i onih prvopostavljenih, dječijih ili mladalačkih pitanja: Ko sam ja? Šta je smisao mog postojanja na zemlji? To su strahovito žilava, višemilenijumska, za mene nenačeta pitanja. Ipak, primjećujem, neki ljudi na njih, kao i na pitanja iz sličnog spektra daju odgovore iznenađujuće lako. Reklo bi se, ”iz mjesta”. Ovo obraćanje možda ima smisla samo za one koji nisu sigurni koji tragaju. Akcenat je na rijeci možda.

Da li su pitanja koja hiljadama godina postavljamo laka? Ako jesu, zašto isto toliko dugo lutamo u njihovom metafizičkom podzemlju. Logika nam stoji ćutljivo i bespomoćno pred planinom nepoznanica. Zamišljamo, nagađamo kako izgledaju vrhovi smislenih odgovara ušuškani iza gustih, neprozirnih oblaka.

Šta vam stariji uporno govore sem da manje vremena provodite na računarima i telefonima? Da neke staze u životu vode u prazninu, da su natopljene grijehom, te vode ka tjelesnom i duhovonom slabljenju. Međutim, te staze su privlačne, uzbudljive, muzikalne, ispunjene strašću, nabijene mladalačkom energijom, strahovito zavodljive… I gledajući očima statistike – izgleda da skoro svi biraju baš njih. Izuzev neki posebni, koji od Gospoda imaju poseban dar, luču uma i duha. A takvi su jako, jako rijetki. Grubo ih tretiramo – statističkom greškom. Dakle, mislim da i nije pitanje da li će mladi ljudi uroniti u zavodljivu prazninu – hoće! Važnije je pitanje šta će ih, odnosno ko će ih dočekati nakon toga… koje putokaze će im dati oni od kojih se to očekuje… Šta će nam reći iskusniji prijatelji, roditelji, koja vrata će nam otvoriti Crkva? Koje uzore ponuditi? (O uzorima nešto kasnije…)

Samo mlad čovjek koji osjeća teret ovovremenog besmisla ima i razlog da traga za ovim odgovorima. Za ostale da iskoristim žargon – ako je vama lijepo i udobno u vašem životu, ako vas ništa krupno ne žulja, ako ste srećni onoliko koliko se isteže vaš hedonistički nerv – onda ništa. Uživajte.

Dok radimo na sebi, pokušavamo da ostvarujemo ”napredak” onako kako je to društvo kodifikovalo kao ”uspjeh” – zašto to zapravo radimo? Čemu služi naš ”uspjeh”, pod uslovom da smo nekako usidrili taj pojam? Potpuno inercijalno, vođen sam isključivo odjekom vaspitnog, roditeljskog upustva – išao sam kodifikovanim društvenim tokom – osnovna škola, srednja, fakultet, magisterij, doktorat… Dugo se nisam pitao (možda previše dugo) gdje ja to idem, čemu to sve služi. Kome? Onda kad nekako, uz ogromna odricanja i nerijetko patnju dosegnete neke opšteprihvaćene kote uspjeha, šta onda? Da, izvjesno imam neke lične koristi od svega toga, mogućnost da zadovoljim određene potrebe u granicama prosjeka. To je u redu, potrebno je, ali, to me ne ISPUNJAVA. Ne postižem cjelinu. U poslu kojim se bavim, u životu koji sad živim jedinu istinsku radost mi danas pričinjava ona iskrica u oku slušaoca uz koju znam da sam uspio da upalim malo radosti novog znanja. Shvatio sam – mene zaista jedino ispunjava darivanje i sreća drugog bića.
Da li saosjećate? Da li patite kad drugi pate? Da li vas prožmu žmarci sreće u radosti drugog čovjeka? Ako je odgovor na bar jedno od postavljenih pitanja – da, onda me razumijete, govorimo sličnim jezikom.

Život je složen, nalazite se pred praktičnim problemima. Kad osvojimo jednu kotu, ukazuje se sledeća… Maštamo o novim automobilima, želimo da putujemo, da konzerviramo mladost i da budemo zdravi… Da budemo lijepi izvan biološke neumitnosti. Za sve ovo je potreban je novac, zar ne? Kako doći do njega, kojim putem? Da li je novac u suštinskoj ravni proporcionalan mjeri naše svakodnevne slobode? Nije? Ali, ne bih rekao ni da je obrnuto proporcionalan.
Prije bih rekao da je mjera naše slobode vezana za puteve kojim se do nekih važnih ciljeva može doći ne oslanjajući se na novac. Ili ne isključivo na novac.

Da li je sve moguće ostvariti novcem? Tržišni fundamentalisti će reći – apsolutno sve. Oportunisti će reći – skoro sve. Oni romantični među vama će reći malo toga i ništa vrijedno. Pazite se i fariseja koji će reći – ništa suštinsko i ništa vrijedno, a u njihovoj pojavnosti i životu sve pršti i vrišti od statusnih simbola do kojih se dolazi isključivo novcem. Ne, nije ovo retorički obračun ni sa onim koji umiju da stvaraju novac, a naročito ne sa onim koji ga upotrebljavaju u skladu sa ovojim uvjerenjima i na opštu korist. O uticaju novca na oblikovanje naših života se govori od antike, o tome govori i Biblija. Neću podsjećati na to… Gausova kriva… višak novca počinje da uništava osnovicu ljudskog smisla i sreće. Gausova kriva ima brojne interpretacije – mali princ, priča o prosjeku, ali i priča o mjeri…

Moje pitanje je, za koje vjerujem je da je ispravno u ovom vremenu – kakve ste ciljeve postavili u životu i koliko toga možete ostvariti sa onoliko novca koliko posjedujete. Da budem određeniji – sa vrlo malo novca.

Moj odgovor je, uz rirzik da zvuči hipi-petparački: U ljubavi. Uvjeren sam da je to najbliže istini. Da pokušam da objasnim. Jedini način da nešto ostvarite u životu, a što ne možete da kupite, jeste da se oslonite na nekog. Bližnjeg. Najbanalnije govoreći – potreban je neko ko će da vas sakrije ispod svog kišobrana na kiseloj kiši ovog vremena. Ko je taj? Neko iz porodice? Jeste, porodica je neophodna. Ipak, potrebna nam je šira zajednica ljubavi. Bratstvo ljudi koji saosjećaju, koji se žrtvuju, koji vole. To je, po mom ubjeđenju, sama definicija Crkve. I mi želimo upravo takvu Crkvu. Graditi i čuvati porodicu znači graditi i čuvati Crkvu. Da bi napravili zajednicu ljubavi, da bi odbranili suštinu Crkve, potrebna nam je upornost i čvrsta vjera. Da ima baš ovakvih tragača za smislom i onih koji vide vrijednost u žrtvi za drugog. To je ona Crkva koju želim, to je život koji želim da živim.

Sabor pravoslavne omladine na Miholjskoj Prevlaci, foto: Mitropolija
Šta želim da kažem, a da ne zvučim lajf-kouč pretenciozno. Trgnite se, probudite se – iskočite iz kontura potrošačkog satanizma u kom ste svedeni na biološki instrument za ispunjenje tabele radnih obaveza. Pobunite se!

Mediji, obrazovni sistem, kulturni tokovi i vladajuće političke strukture uspostavljaju i učvršćuju osnovnu ideologiju 21. vijeka – ideologiju pokornosti. Ili tačnije – ropstva. Duhovni temelji pobune, otpora, kao i njihovi upečatljivi primeri su, u ovom GMO vremenu, glavni neprijatelji korporativnog ropstva. Zato se iz obrazovnih programa izbacaju podsticajne ”neravnine” duha. Putem agresivnih normi takozvane političke korektnosti, čovjek se zatvara u veštački identitet u kom se umrtvljuju svi njegovi prirodni intelektualni refleksi. Čovječanstvo se svodi na duhovno anesteziranu, pihtijastu biološku masu koja živi isključivo na nivou fiziološke razmjene materije i energije. Čovjek postaje objekat zakona velikih brojeva, surovog statističkog mehanizma potrošačkog društva. Sve što je izvan te bezdušne tamnice, pritiska se negativnim pi-ar (PR) protezama: anahrono, anticivilizacijsko, retrogradno, epsko-mitomansko…

Moramo izbaciti čoveka iz hipnotisanog, obezdušenog stanja i vratiti mu originalne reflekse i osobine – moralne i intelektualne. Samo na taj način postoji nada da će čovjek izbjeći naučnofantastični scenario, po kom mašine pobjeđuju čovjeka. Pri tom, danas pod mašinama podrazumevamo i sve ove humanomorfne zombije koji bitišu bez trunke slobodne volje, pa sliče programiranim automatima sa nešto sofisticiranijim softverom. Znači, mala je vjerovatnoća da će fabrički roboti pobediti čovjeka, ali je ogromna da će čovjek postati robot.
Potrebna nam je pobuna sa smislom
A ima li naša istorija bolji i upečatljiviji primjer raskida sa “zemaljskom” inercijom od smislenog bunta mladog Rastka Nemanjića, tog jedinstvenog i tog čudesnog prevrata, koji je umnogome odredio naš karakter, a time i, znamo, sudbinu. Sveti Sava je bio onaj koji je odbacio lakoću poželjnog i podrazumijevanog društvenog izbora, a time i pripadajućeg statusa. I to ne običnog, opštedostižnog i svakidašnjeg statusa, već onog bajkovitog, sanjanog – prinčevskog i kraljevskog. Onaj kome je dato da vlada izabrao je da služi, onaj kome su izjutra pripremali svjetlucavi raskoš prinčevske odežde, pred zoru je odabrao monašku rizu

Gladan i žedan svetosti
Napustio je zemlju
I svoje i sebe

Izabrao je neočekivano, raskrstio sa “nepodnošljivom lakoćom postojanja” i zamahnuo svim srcem da “mrak na četvero seče”. Od tog trenutka, bljesnula je svjetlost na četiri srpska ocila. Koliko je samo istorije, pjesničkog nadahnuća i finog, a zgusnutog duhovnog tkanja poteklo iz tog izbora najmlađeg princa, Rastka Nemanjića. Zato je taj IZBOR zapravo naš IZVOR. I to više od 800 godina!

Levo od njega teče vreme
Desno od njega teče vreme
On korača po suvom

Danas, na nama je da se nadahnemo vrijednosnom suštinom izbora princa Rastka Nemanjića. Tako će priča o Svetom Savi postati istaknuta referenca o herojskim, vaspitnim, porodičnim vrijednostima, odnosno o vrijednostima uopšte. Danas nama je nasušno potrebna smislena, svetosavska pobuna prirodnog čovjeka.

Ovo je obraćanje prof. dr Vladimira Božovića na tradicionalnom Saboru pravoslavne omladine na Miholjskoj Prevlaci.