Vladika Joanikije poručio: Milo je udarom na SPC krenuo da vadi očni živac pravoslavlja, njega vodi demon vlasti!

Udar nađe iskru u kamenu. Tako je udar na Srpsku crkvu i pravoslavlje u Crnoj Gori dobio i gromoglasni odgovor od mladog naraštaja kao iz usta Njegoševih i njegovog vladike Danila koji se sublimira hrišćanskom samožrtvenom lozinkom:

Ne damo svetinje!

Donedavno su vjerujući ljudi sa strane na Crnu Goru gledali kao na zemlju velikih svetinja čiji narod nije naročito pobožan, a sada se, u ovoj borbi sa nepravdom pokazalo da je pravoslavna vjera očni živac većinskog naroda Crne Gore u koji se ne smije dirati. I oni koji su to učinili znaju da su napravili kobnu grešku ali im demon vlasti ne da da dođu sebi i da se pokaju.

Ovako za „Novosti“ govori episkop budimljansko-nikšićki Joanikije, povodom današnjeg jubileja – 800 godina postojanja eparhije čiji je vladika.

Podsećajući da je Eparhija budimljanska jedna od prvih osam eparhija koju je osnovao Sveti Sava 1220. godine, episkop za naš list objašnjava da je 350 godina bila nasilno ukinuta, ali da je 2001. godine obnovljena. Simbolično i njegovim uvođenjem u tron budimljanskih episkopa, 4. avgusta 2002. godine.

Evo mene i dece moje duhovne, koju mi dade Bog, kazali ste u besjedi posle uvođenja u tron. Kako danas vidite svoju duhovnu djecu? Na kakvom su putu?

– Ove iste riječi mogu i danas da ponovim ali sa radosnim iskustvom od 19 godina zajedničkog intenzivnog rada i mnogih teškoća koje smo prebrodili. Pobjeđivali smo iskušenja i potvrđivali svoj vjerski, svetosavski identitet i kosovsko-njegoševski zavjet. Ljubav našeg narod prema Crkvi i njegova odanost svetinjama, njegova bezrezervna podrška sveštenstvu i arhijerejima došla je posebno do izražaja od kada smo otvoreno i brutalno napadnuti od neokomunističke vlasti u Crnoj Gori. Vjerujući narod je brzo i pravilno shvatio da je tzv. Zakon o slobodi vjeroispovijesti usvojen od strane vladajuće većine u Skupštini Crne Gore sa ciljem da se ugrozi sloboda vjere, kanonski poredak, identitet svetinja i opstanak Srpske pravoslavne crkve i njenih svetinja u Crnoj Gori.

Zašto je bila važna obnova Eparhije budimljansko-nikšićke?

– Ustoličenje je bilo istovremeno popunjavanje episkopskog trona u Đurđevim stupovima 350 godina od njenog nasilnog ukidanja i dugotrajnog stradanja. Spoljašnja slika eparhije u momentu njene obnove 2002. godine bila je zabrinjavajuća. Ali, nevidljivi, duboki korijeni svetosavlja napajali su, međutim, nepresušnom snagom božanske blagodati dušu našeg naroda, te je u svim vremenima nepokolebivo ostao na svom mjestu. Sa obnovom eparhije narod se sabrao oko svojih svetinja i sveštenika da sa velikom voljom učestvuje u njenoj duhovnoj i materijalnoj obnovi.

Je li bila teža duhovna ili materijlna obnova?

– Mi smo gledali da uspostavimo njihovu ravnotežu. Naravno, mnogo je lakše zidati, ukršavati i obnavljati svetinje nego izgrađivati živu Crkvu Božju. Najbolje je kada to dvoje ide istovremeno i zajedno. Sada nam je najveća obaveza da privedemo završetku gradnju i ukrašavanje Sabornog hrama Svetog Simeona Mirotočivog u Beranama. Gledamo, zajedno sa našim ktitorima i dobrotvorima, da sve uradimo lijepo i kvalitetno kako se ne bismo postidjeli pred nedostižnim ktitorom i nebeskim pokroviteljem Svetim Simeonom Nemanjom. Ne valja kada žurba i nestrpljenje idu na štetu kvaliteta i ljepote.