VJEČNO PONAVLJANJE ISTOGA

Piše: Emilo Labudović

Veliki Niče je ovom jednostavnom rečenicom (a sve genijalne stvari su u suštini jednostavne) sažeo cjelokupnu istoriju čovječanstva. Doduše, on se tim stavom suprostavio onoj čuvenoj Heraklitovoj „Panta rei“, čijoj je dubini i smislenosti takođe skoro nemoguće naći falinku, jer „ne može se dva puta ući u istu rijeku“, ali smisao i besmisao istorije ljudske civilizacije svjedoči da je Niče bio bliži istini. Mada se to Ničeovo „isto“ kroz vrijeme javljalo i javlja drugačije obučeno, motivisano, pravdano ili napadano, tumačeno kao pozitivno ili negativno, njegova esencijalna suština ostaje nepromijenjena. A ta nepatvorena suština toka ljudske istorije može se sažeti u dvije stvari: glupost i mržnju. Sve drugo je samo drugačije pakovanje jednog te istog. Vječno ponavljanje istog!

Što se gluposti tiče, za nju je Anštajn, taj veliki genije, rekao da je ona, uz svemir, jedina vječna kategorija (mada je sarkastično dodao da za svemir i nije baš najsigurniji). A mržnja? Toj sveopštoj ljudskoj patoligiji, toliko razuđenoj po svim parametrima, ni najveći mislioci, ideolozi, filozofi i praktičari nijesu našli zajednički imenitelj, podesan za jedinstveno definisanje. Ispoljavlja se, i još uvijek ispoljava u toliko oblika i pojava da se ponekad čini novom, nezabilježenom, ali kad joj se začeprka „pod kožu“ lako se prepoznaje njeno prastaro, atavističko lice i njen praiskonski smrad na zlo i nesreću.

Ako se mržnja i ne da, bar ne lako, razvrstati ni oblikom, ni prostorno ni vremenski, nije problem zaključiti na kojem je polju najviše bujala i kroz vrijeme žnjela milione ljudskih glava. To polje je religija. Iako skoro sve svjetske religije u svojoj osnovi imaju ljubav, kako unutar zajednice tako i prema drugim zajednicama, mržnja zasnovana na religijskoj netrpeljivosti potpaljivala je i još uvijek pali najveće ratne požare, unutrašnja razračunavanja i egzoduse „drugovjerujućih“. Od Velike Inkvizicije, pogroma španskih Jevreja, preko Kristalne noći, koncentracionih logora pa sve do najnovijih egzodusa čitavih naroda, vjerska mržnja, upakovana u različite forme, kao krajnje ishodište imala je stradanje, krv, patnju i zlo.

Najžešćim unutrašnjim sukobima i najvećem stepenu netolerancije kroz istoriju bila je, i još uvijek je, hrišćanska crkva. Osim prve, i najdublje, podjele na katoličko i pravoslavno krilo, vremenom su i jedno i drugo bila izložena kataklizmičkim potresima koji su ih drmali i cijepali na brojne manje ili više zatvorene, samosvojne i samodovoljne cjeline. Taj proces, na žalost, traje i danas, i uprkos Hristu, krstu, jevanđeljskoj ljubavi i temeljnoj hrišćanskoj pouci koja nalaže da „ljubimo neprijatelje svoje, blagosiljamo one koji nas kunu, činimo dobro onima koji nas mrze i molimo se Bogu za one koji nas gone“ (Matej: 5:43-44), krvave kolone, jame bezdanice, dušegupke, maljevi, noževi, srbosjeci… bili su najčešći izraz te bratske i hrišćanske „ljubavi“ i najogavniji odgovor onoj Hristovoj „da smo svi njegova djeca“.

Hrišćanstvo uopšte, a pravoslavlje naročito, oduvijek su, a i danas su, meta najotrovnijih nasrtaja sa svih strana. Nakon fašizma, potom komunizma, zatim agnosticizma koji se kao kolera širi čovječanstvom, vjera i njeni organizacioni oblici danas su izloženi bespoštednom negiranju ne samo njene filizofsko – religijske suštineđ, već i vjere kao kulturnog i egzistencijalnog koncepta. Prije neki dan je švajcarska parlamentarka, Sanija Ahmeti, porijeklom iz BiH (???) plakat sa likom Bogorodice koja u naručju drži Bogomladenca, iskoristila kao metu za vežbanje pucanja. Još uvijek su u sjećanju i ona tri zapaljena krsta u blizini Gračanice, navodno u funkciji umjetničkog izraza, a još većem ruganju i umjetnost i pravoslavlje bili su izloženi tokom jednog od poslednjih cetinjskih Bijenala kada je umjetnik (???) iz Albanije izložio ikonu na kojoj je bio ljudski izmet. Umjetnički – nije nego. Umjetnik – još i manje.

Svi ovi sporadični incidenti samo su beočug lanca kojim se pravoslavlje pokušava zadaviti. Napad na kijevski korijen Ruske pravoslavne crkve, ponašanje Vaseljenskog (NATO) patrijarha, raskoli u biću Srpske i drugih pravoslavnih crkava, mnogo su širi front nasrtaja na Pravoslavlje, kako ga god ko doživljavao. Konačan cilj, mnogi u to vjeruju, nije samo razuranje Pravoslavlja već vjere uopšte. Mada nastojanje da se poništi i ospori Bog kao demijurg svega nije od juče, nije čak ni od čuvenog Ničeovog uzvika „Bog je mrtav“, ovdje više nije riječ o njegovom osporavanju sa stanovišta filozofije i nauke. Mada dvojnost naučnog, dokazivog i opipljivog, na jednoj, i onog onostranog, metafizičkog, onog što se ne da objasniti ni jednim fizičkim zakonom, nije od juče, reklo bi se da se i nauka i religija sve češće susreću, pomjerajući liniju razdajanja ka tački susreta i razumijevanja. Još Tesla je govorio o višedimenzionalnosti svijeta u kojem jesmo, tvrdeći da postoji „nešto“ u prapočetku svega, nešto što nije moglo nastati samo od sebe i evolucijom „nečega“ već da je ta „božja čestica“ klica – zametak vascijele vasione.

Ali, današnji negatori, nesposobni da odgovore ovim nepoznanicama, pribjegavaju lakšim, prostim, često prostačkim, metodama da vjeru i vjernike ne ospore već izvrgnu ruglu, nasrćući na njih najprljavijim i najprizemnijim sredstvima. Bio Bog mrtav ili ne, bio zamišljen ili doživljen ovako ili onako, on je neopozivi razlog, smisao i poslednje utočište milionima i milionima ljudi u svijetu i samim tim mora biti poštovan ili, u najgorem slučaju, ostati intimno pravo onih koji su izabrali da mu vjeruju. I zato nema opravdanja, nema te umjetničke ili bilo koje vrste slobode u koju se mogu svrstati blasfemija i nasilje kojima su izloženi vjera i vjerujući. U Boga, čiji god bio, možete da vjerujete ili ne vjerujete, u Boga ne morate da vjerujete, ali Boga morate poštovati! Jer bez njega, vjerovali mu ili ne, civilizacija bi bila „jedna stoka grdna“, životinjsko krdo bez korijena, bez smisla i bez orjentira za budućnost. Bio on jedan ili ne, bio na početku ili na kraju svega, ne bio uopšte ili bio ignorisan ili osporavan naukom, Bog nije i ne smije biti nešto u šta se puca, nešto čiji simboli gore vatrom paklene mržnje ili nešto po čemu se, da oproste čitaoci – životinjski sere.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)