Piše: Bojo Pižurica
Milicijo, puške na ramena, gotova si, čarapo vunena. Vunena vremena isplela su i vunene čarape i vunene pameti. Te su čarape bile zlatno tele savremene tranzicione CGMG. Pred njima se molilo, kumilo, klanjalo, nadalo, očekivalo, drhtalo, presuđivalo.
Kao i svaki sakralni predmet i njih prati magloviti veo misterije. Koga su one sve viđele, šta su sve čule i upamtile. Ko su sve bili čarapići, čarapandžići, čija ih je suza, eh, orosila.
Nekada, kada kod nas nije bilo droge i interneta, narod se u dugim noćima zanimao igrajući igru „prsten“. Za tu igru se obično koriste vunene čarape. Zlatan prsten se krio u neku od čarapa a zadatak igrača se sastojao u tome da ga pronađe. Možda se slična igra obnavlja i danas, zadatak je da se u najčuvenijim i najčuvanijim vunenim čarapama pronađe zlatan prsten a i još ponešto od zlata.
Baš je lijepo viđeti kako se spasavaju od zaborava stare tradicionalne narodne igre. Ta igra skrivanja zlata bila je glavna zabava u poslednje tri decenije. Ali, sada je drugo vrijeme. Koje, najbolje zna najskuplji sat u CGMG. Vrijeme je da se mora u EU, a kud ćeš tamo u vunenim čarapama. Zlato, to je već nešto drugo.
EU ima taj đavolji talenat da tačno zna đe je i koliko ga ima do u tonu, kilogram, uncu i karat. Pa veli, daj hoću i ja da igram tu vašu skrivalicu, nije lijepo da vas primim u svoju kuću a da ne znam šta nosite po džepovima i po čarapama. Jer, ako su vam ovakve čarape, kakvi su vam tek džemperi, gunjevi i kožusi. Čak ste jednu čarapu proglasili bankom. Piše čarape kad ono trezori i bisage.
I drug Tito je u ratu nosio vunene čarape. Zato je jurio kraljevo zlato od Beograda i Užica, preko Ostroga i Cetinja, do Grčke i Afrike. Možda bi mu zato na onom spomeniku u Podgorici valjalo navući jedan par vunenih čarapa pletenih zahvalnim ručicama njegovih obožavalaca i sledbenika. Ili možda nekih političara, akademika i istoričara. Da im dragi drug Tito ne nazebe, ne treba biti nezahvalan.
Dugo su se u CGMG skupljale dvije vrste pređe – jedna gruba crna da narod ima šta da mota, i druga fina, zlatna i svilena za specijalna tkanja. A da se tkalo, tkalo se, ko nekad na predilicama u Mančesteru.
Ima mnogo čarapa ali samo jedne su prve. One su tu da sačuvaju od nazeba, da ugriju, da poboljšaju cirkulaciju, da povežu sa tradicijom. Ipak, oni koji su ih najviše nosili najviše su i oboljeli.
Prve CGMG čarape su primale najuglednije državne poslušnike dok su oni netremice gledali u njihove šare. Od gledanja u taj sitan vez lako se mutilo u glavi.
- Da li je sve jasno?! pitale bi prve čarape.
- Jasno, lijeva komanduje lijevima a desna desnima.
- Ponavljaj za mnom – tenderi, presude, privatizacija, brod!
- Tenderi, presude, privatizacija, fond.
- Ne, ne, fond ćemo poslije. Pi kakvi ste ne viđeli se. Opet: tenderi, presude, privatizacija, brod!
- Tenderi, presude, privatizacija, brod.
- Cimer, cimerka, gliser, limenka!
- Cimer, cimerka, gliser, limenka.
- Štrikaj, žmirkaj, požuri, zažmuri!
- Štrikaj, žmirkaj, požuri, zažmuri.
- Huk, buk, LJutotuk!
- Huk, buk, LJutotuk.
- Što vidio ne vidio, što čuo i prečuo!
- Što vidio kanjon Nevidio…
- Ne, ne, ne viđeli se! Kanjone i rijeke ćemo na kraju. Opet: Što vidio ne vidio, što čuo i prečuo!
- Što vidio ne vidio, što čuo i prečuo.
- U devet jama!
- U devet jama.
- Tako mi čapre!
- Tako mi čapre.
- Tako mi časti!
- Tako mi časti.
- I tako mi čarapa!
- I tako mi čarapa.
I eto. Možda zvuči čudno ali ne znate vi nas.
Čarapa ima onaj kraj pređe za koji ako se uhvati, ona se raspara. Taj raspar kraj se čuva kao što guja prisojkinja čuva svoju glavu.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
