VESO – JEDAN, NEPONOVLJIV

Piše: Emilo Labudović

Pjesnici, oni pravi, čije su ime i djelo zaštitni znak ovog zvanja, ne umiru. Traju koliko i njihovi lirski tragovi, preskačući često čitave epohe. NJihovi datumi su žig u kremen kamenu, tvrđava o čije se zidove, kao talasi od hrid, odbijaju ljudska zaboravnost, odsustvo pijeteta, sebičnost i sitničavost.

Ali, datumi su, ipak, tu da podsjete i opomenu. Godine su, takođe, prilog istoriji trajanja jedne zajednice i onih po kojima se ona kazuje i prepoznaje, a pjesnici su njeni planinski vrhovi, vječno obasjani suncem kojima se teži i koji su putokazi u maglama vremena.

Godina je od kako je svoje nježno a ubitačno pero odložio jedan od najvećih poratnih pjesnika Crne Gore, Veselin – Veso Rakčević. Otišao je tiho, skrhan bolešću s kojom se rvao godinama, ali bez roptanja, krijući svoju bol u najdubljim katakombama srca, da njome nikoga ne optereti. Ali onu dublju, krvaviju ranu, ranu roda svog, koja nikad nije zaliječena, vidao je svom svojom pjesničkom snagom koja je daleko nadilazila njegove fizičke sposobnosti. Svoju pjesničku, svoju etničku i etičku ličnu kartu nije skrivao ni pred kim, niti sklanjao i opet njome mahao kad su duvali povoljni vetrovi. A njih za Vesa, Ranka, Perivoja, Miša, Milicu… nikad nije bilo. Nije, jer nijesu htjeli, nijesu umjeli i nije im se dalo da se pred njima povijaju.

Umjesto toga, a u ime svih njih nepriznatih, odbačenih i „označenih“, Veso je spjevao i javno izrekao stih njegoševske snage i vječnog trajanja: „sve vas nabijem na kolac istorije“!!!
Jer, kad sve bude i prođe, kad oni koji se nijesu usuđivali ni da pomenu a kamoli pročitaju ili naizust nauče makar jednu njegovu pjesmu zađu za horizonte pamćenja, kao iz zgaslog ognjišta zapretani ugarak, opet će planuti pjesnička i rodoljubiva vatra koju je palio i raspirivao Veso. I njegovo djelo stajaće pred ogledalom istorije, one iste pred kojom je, naoružan kolcem istine, svim svojim intelektualnim i društvenim bićem stajao on. Jedan i neponovljiv.

Pjesničke biografije su kao prtine u snijegu cijelcu, sve govore, a o najvažnijem ćute. Tako će i u popisu naslova, izdavača, nagrada, godina i svega onoga vezanog za Vesov bogati životni opus, izostati najvažnije. NJegova plemenitost, beskrajno drugarstvo, istrajavanje na istini i pravdi bez obzira na cijenu. Ona njegova nežna i topla ljudska duša, treperava kao jasika na vjetru, u vječitom strahu da nekog ne povrijedi i zakloni mu sunce. Naravno, u te „neke“ Veso nikad nije ubrajao one sa spiska za kolac istorije.

Pjesnici ne umiru i njima se ne zbrajaju godine. Zato, Veso, pjesniče, brate, legendo, ovo slovo nema nikakve veze sa tvojom „godišnjicom“, jer šta su godine spram tvoje neprolaznosti.
Bio si, jesi i bićeš, dok traje istorija, jedan i neponovljiv. A sve drugo ti si ionako, s punim pravom, već pospremio tamo gdje treba.