VESNA NA PRKOSIMA

Piše: Emilo Labudović

Andrić bi ovo naše vrijeme opet okarakterisao onim u „kojem pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati“! Vrijeme u kojem vrhunski policajci dojavljuju vrhunskim kriminalcima, vrijeme u kojem su se obogatili najnepismeniji samo zato što su bili beskrupulozne lopuže, vrijeme u kojem „unuci“ Osmana Rastodera propovijedaju protiv zločina, a čovjek koji je finansijski pomogao, kreirao i realizovao najveći broj nepodobština koje su Crnu Goru zavile u crno, iz londonske sigurnosti, pokušava da trguje svojom na račun slobode svojih saučenika. Vrijeme mraka svake vrste.

Mrakom koji još uvijek caruje nad Crnom Gorom, mrakom u kojem, iz brloga i jazbina poslednjeg ljudskog taloga, nepodnošljivo vonja na bijedu uma i moralni sunovrat, opet je odjeknuo podmukli lavež podtrpeznih kučki koje, lamentirajući nad odlaskom čuvara stada, grizu bezubim vilicama gdje i koga stignu. I opet su lavež i besomučno cviljenje krenuli za tragom one čije dostojanstvo, moralna, ljudska i patriotska čvrstina kao maljem tuku po njihovoj puzajućoj i poltronskoj životnoj filozofiji koja se svodi na samo jedno: važno je da je korito puno. Za tragom žene čiji je jedini i najveći grijeh to što je ima i što neće da je nema, ili, kad već neće da je nema, da je ima po njihovom kroju. Opet je na zubu medijskih i NVO šakala Vesna Bratić.

Pisao sam već o njenim „sagrešenjima“ čija se pravna i moralna kvalifikacija može izraziti prostom rečenicom iz naroda iz kojega je: ima žena kičmu. Onu drugu, takođe iz arsenala dubokog narodnog iskustva, a koja podrazumijeva posjedovanje organa muškog roda, iz poštovanja prema činjenici da je žena i dama, i to najvišeg ranga, neću pomenuti.

Naravno , niko pa ni Vesna Bratić, nije iznad zakona i ovdje nije riječ o njenom sudskom progonu, koliko god bio besmislen. Riječ je o besomučnom, neljudskom i krajnje primitivnom progonu kojem je, ne samo neko već sve ovo vrijeme u kojem je prisutna u političkom životu Crne Gore, izložena.

I nije toliko riječ o njihovom lajanju koliko o našem ćutanju. A kad kažem „našem“ mislim ne samo na nas Srbe već i na sve one koji iole drže do viteštva, koji makar i u magnovenju, u izmaglici političkih i nacionalnih ostrašćenosti, ne zaboravljaju da je riječ o nečijoj ćerki i sestri, najvećim svetinjama crnogorskog moralnog koda.

Ostavljena sama, na vjetrometini belvederske stokupljevine, Vesna Bratić se otvorenim pismom obratila na najviše državne adrese. Ne toliko da zatraži zaštitu koliko da ih podsjeti da ne smiju da ćute. Jer , bez obzira na nivo društvene važnosti, Vesna Bratić je građanin Crne Gore i samim tim neko čija sva ljudska i politička prava moraju biti štićena. Čak i uprkos činjenici da ne krije da je Srpkinja. Ili u Crnoj Gori i dalje važi ona fašistička da je Jevrejima, Srbima i psima sve zabranjeno, što će reći da je nad njima sve dozvoljeno.

Ne mora čovjek da bude pesimista pa da predvidi domet i rezultat Vesninog javnog obraćanja. Znam da je i ona toga svjesna i da ne očekuje njihovu zaštitu. Jasno je da je to bio samo njen pokušaj da razbudu uspavanu javnost one druge Crne Gore i podsjeti da je, koliko god razapeta na vrhu Golgote crnogorske sramote, još uvijek tu.

I bolje je što će rezultat biti takav. Jer , ne daj Bože da je oni brane. Da su oni na njenoj strani. Da je pod njihovom zaštitom. Da joj je „krivica izvan najudaljenije sumnje“ po Katinom metru. Da je oslobodi neki sudija, miljenik one druge Vesne. Jer , sve prođe, samo sramota ostaje vječna.

Zato, Vesna, glavu gore. U ovom moru beznađa nijesi sama. Ovaj neljudski mrak kojim si okružena samo je nagovještaj da će uskoro svanuti. Tebi i svima nama. A kad svane, njihive prljave njuške sa kojih cure bale bjesnila pokazaće se ogoljene do besmisla. Oni koji ti ni po čemu nijesu ni do koljena, ne mogu ti pljunuti i dosegnuti lice.

Sve prolazi, pa će i ovo proći, a za svima nama će ostati jasan i vidljiv trag. Ljudski ili neljudski, stvar je ličnog izbora i spremnosti na žrtvu, i ni najmanje ne zavisi od horskog laveža sa ovdašnjih medijskih bunjišta. A Ti si svoj, čojski, sojski i patriotski, davno izabrala i jasno označila. Bila si, jesi i ostaješ, poput Ćopićeve Marije, žena na Prkosima.

I , što bi rekao Vladika Rade, „neka bude što biti ne može“!

 

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)