Veliki Inkvizitor: Kamen na koji se naslanja cjelokupna građevina ruske religiozne misli

0

U krčmi sjede dva brata, Ivan i Aljoša i razgovaraju o pitanjima koja ih muče i ne daju im mira. Aljoša je na neki način ispovjednik i jednog i drugog brata. Dok Mitja govori o ljubavi prema dvjema ženama, o rivalstvu i mržnji prema ocu, o ličnim životnim trenucima u kojima strast doživljava vrhunac dotle Ivan iznosi svoje moralne dileme i sumnje, strastveno ulazi u pitanja koja se tiču Boga i čovjeka i njihovog odnosa te tako i započinje Poemu o Velikom Inkvizitoru:

„Sve se dešava jedne tople seviljske noći „po neizmernom mislosrđu svom, on dolazi još jednom među ljude u onom istom liku čovečijem, u kome je išao trideset tri godine među ljudima, pre petnaest vekova. Silazi na „vrele ulice“ južnog grada, u kojem je još uoči tog dana, u „velikolepnom autodafeu“, u prisustvu kralja, dvora, vitezova, kardinala i divnih dvorskih dama, pred mnogobrojnim stanovništvom cele Sevilje – kardinal, veliki inkvizitor, spalio maltene čitavu stotinu jeretika.“

Sve se dešava u vrijeme mračne i strašne inkvizicije i njenog javnog djelovanja protiv jeretika. I dok sve izgleda sablasno i zastrašujuće. „Narod s neodoljivom silom leti k njemu… on ćuteći prolazi između, sa tihim osmehom beskonačne samilosti…“. Na drugoj strani čeka ga Veliki Inkvizitor, hladan i krut kao smrt i odsutan za svaki ljudski dodir i toplinu, dotle u susret korača Hristos, polako i tiho kao da klizi po vodi Galilejskog jezera: „Sunce ljubavi gori u njegovom srcu, zraci Svetlosti, Prosvećenosti i sile izviru iz očiju, i, izlivajući se na ljude, potresaju njihova srca ljubavlju koju mu uzvraćaju“. Zanimljiv je njihov susret kada Veliki Inkvizitor, mirno, nepokazujući nimalo uzbuđenja, kaže Hristu, kratko i jednostavno: „Stigao si?“ On je Veliki Inkvizitor, on je vrhovni sudija, on zna šta je najbolje za ljude, a ovaj je došao samo da kvari. Hristos je započeo veliko djelo ali nije umio da ga završi, nije umio da unese ono najvažnije u svoje učenje, a to je ljudska slabost preko koje je olako prešao tražeći od ljudi da budu savršeni kao što je savršen njihov Otac nebeski: „Kunem ti se – govori Veliki Inkvizitor, u nastupu iskrenosti jer licem u lice je sa samim Gospodom i drugačije je nemoguće – čovek je stvoren mnogo slabiji i niži nego što si ti o njemu mislio“. Sve ono što je Hristos postavio pred čovjeka i kao cilj i kao sredstvo pokazalo se nemogućim i neostvarivim za čovjeka. Hristos je rekao da čovjek ne živi samo o hljebu zemaljskom i time po sudu Velikog Inkvizitora napravio kardinalnu i kobnu grešku dajući prednost hljebu nebeskom u odnosu na hljeb zemaljski.

„Ali znaš li ti da će se u ime tog istog hljeba zemaljskog i dići na tebe duh zemaljski, i sudariće se s tobom, i pobediće te, i svi će poći za njim kličući: Ko je sličan ovome zveru, on nam daje oganj s nebesa! (…) Nikakva im nauka neće dati hleba dokle budu ostajali slobodni, nego će se svršiti tome što će doneti svoju slobodu pred naše noge pa će nam kazati: Nahranite nas, pa makar nas i zarobili! Razumeće najzad i sami da se ne da ni zamisliti da slobode i hleba bude dovoljno za sve u isto vreme, jer nikada oni neće biti kadri među sobom podeliti ono što imaju! “

Čini se, na prvi pogled, da Veliki Inkvizitor ima pravo jer istina je da čovjek ne živi samo o hljebu zemaljskom, ali s druge strane, na toj vječnoj klackalici, stoji da ljudi ne žive ni bez hljeba zemaljskog. Ali, ako bi se čovjek i svijet toliko prizemljili, usitnili i banalizovali onda u ljudskoj istoriji ne bi bilo nijednog podviga, ne bi bilo velikih ljudi koji su se žrtvovali za dobrobit čovječanstva, ljudskog roda, u ime neke ideje i utopije, u naporu i radu.

Za opšte dobro, za razliku od Velikog Inkvizitora, Hristos je vjerovao u čovjeka, a ako je vjerovao znači da ga je volio. Veliki Inkvizitor se ponaša i predstavlja kao neko ko spasava čovjeka, neko ko bolje poznaje čovjeka. Veliki Inkvizitor ne samo da ima više razumijevanja za njegove slabosti, već prema tim slabostima prilagođava Hristovo učenje. Po sudu Velikog Inkvizitora ljudima je u prirodi da se povinuju pred autoritetom ili moći dok je sloboda za njih veliko breme i koliko god da oni žude za tom slobodom oni će se olako i odreći te slobode jer podrazumijeva odgovornost i pravo na izbor. – O, ubjedićemo mi njih da su slobodni“ – nudi svoju pomoć Veliki Inkvizitor – „samo neka oni tu svoju slobodu polože pred naše noge“.

Veliki Inkvizitor ističe opštu ljudsku prirodu kao prepreku slobodi jer ljudi nikada ne mogu biti slobodni pošto su slabi, grešni, bezumni i buntovni. Sloboda izbora predstavlja teret ljudima i zato čovjek instiktivno teži da se potčini drugome. Veliki Inkvizitor upućuje i glavnu zamjerku Hristu i njegovom učenju i načinu na koji je svjedočio svoju propovjed i učenje: „Ima tri sile, jedine tri sile na zemlji koje bi mogle zanavek pobediti i pleniti savest svih nemoćnih, za njihovu sreću. Te sile su čudo, tajna i autoritet. Ti si odbacio i jedno i drugo i treće i sam si dao primer za to“. Sva ona tri iskušenja koja je Hristos, kušan đavolom u pustinji odbacio, Veliki Inkvizitor je prihvatio sva tri iskušenja i na taj način stvorio čvrstu zajednicu koja počiva na čudu, tajni i autoritetu.

Čudo ne kao posljedica vjere već izvor straha, tajna ne kao divljenje tvorcu i njegovom djelu već kao način da se čovjek drži u ropskom strahu i autoritet ne kao poklonjenje pred istinskom veličinom i služenje s ljubavlju u ime ljubavi, već autoritet koji počiva na nekontrolisanoj i opasnoj moći.

Na kraju Veliki Inkvizitor i prijeti, a Hristos odgovara onako kako jedino i umije – ljubavlju. Odlazi mirno, potvrđujući ljubav kao živo svjedočenje i moguće, stalno iskustvo koje se potvrdilo u bezbroj divnih primjera svetitelja i mučenika za vjeru i bezbroj podvižnika o kojima se zna i ne zna, a koji su našli svoj mir i slavu kod živoga Boga. Za rusku religioznu misao uticaj Dostojevskog je presudan, a baš ova Legenda o Velikom Inkvizitoru je onaj kamen na koji se naslanja cjelokupna građevina ruske religiozne misli.

 

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.