VARTOLOMEJ PRODUBLJUJE KRIZU U PRAVOSLAVLJU

Piše: sveštenik Miladin Mitrović (savjetnik SNP – Izbor je naš za religijska pitanja i starješina Hrama Svetog Vasilija Ostroškog u Banja Luci)

Smrt Njegove Svetosti bugarskog patrijarha Neofita, predstavlja veliki i nenadomjestiv gubitak za cijeli pravoslavni svijet, a posebno za Bugarsku Pravoslavnu Crkvu i njen vjerujući narod. Zaupokojena Liturgija za blaženopočivšeg patrijarha služena je u patrijaršijskoj Sabornoj crkvi Svetog kneza Aleksandra Nevskog u Sofiji, u prisutstvu velikoga broja vjernika, duhovenstva Bugarske Pravoslavne Crkve i episkopa više Pomjesnih pravoslavnih Crkava. Po završenoj svetoj Liturgiji, opjelo za navoprestavljenoga patijarha Neofita je predvodio carigradski patrijarh Vartolomej, koji se maksimalno ponašao nedosledno i čin pogrebenja iskoristio za svoje otvoreno arogantane hegemonističke ambicije. Ličnosno isticanje i samovoljno nametanje svoga autoriteta među prisutnima bilo je praćeno nizom skandala sa kojima je i onako «poljuljani» i iskompromitovani carigradski patrijarh još vipe degradirao svoju ličnost u očima miliona pravoslavnih hripćana.

Skandalozno ponašanje Vartolomej je započeo u svojoj besjedi na opijelu, govoreći da je pokojni patrijarh Neofit na praznik Bogojavljenja iz bolnice „poslao svoj blagoslov bojnim zastavama bugarske zemlje. Ovom porukom je blagoslovio branioce Bugarske – njenu odbrambenu vojsku, osudio napad na druge zemlje i rat protiv Ukrajine koji je u toku. Iz višedecenijskog arhipastirskog služenja patrijarha Neofita, koga su krasile mnoge hripćanske vrline i požrtvovanost suženju crkvi Hristovoj i svome narodu, Vartolomej je izdvojio samo ovaj momenat, javno pokušavajući da ispolitizuje čin svetog pogrebenja bugarskog patrijarha. Većinski dio njegovog ciničnog nekrologa više je sadržavao elemente vojno-političkog karaktera, a ne duhovnog, arhipastirskog i bogoslovskog. Retorika provokativnoga sadržaja, očigledno inspirisana imperijalističkom politikom evro-atlantskih kolonijalista imala je za cilja prije svega da nametne ličnost carigradskoga patrijarha ne kao prvog među ravnima, nego kao prvoga iznad svih ostalih.

Poglavara konstantinopoljske crkve na opjelu je pratio lažni i nekanoski ukrajinski mitropolit Epifanije. S obzirom da su na saharani bugarskoga patrijarha bili prisutni arhijereji mnogih pomjesnih pravoslavnih crkava i zvaničnih delegacija, Vartolomej je na lukav način pokušao da u njihovom prisutstvu «ozakoni» ukrajinskoga raskolnika, tako pto je insistirao da Epifanije učestvuje u sasluženju zaupokojene Liturgije. Međutim, zdrav razum i kanonski poredak pravoslavne Crkve, na kome su insistirali mnogi arhijereji kako Bugarske Crkve, tako i drugih predstavnika pomjesnih crkava, ipak nije dozvolio da se lukavi plan carigradskoga patrijarha ostvari. O tome svjedoči i zvanična izjava namjesnika bugarskog patrijaršijskog prestola mitropolita varnenskog i velikopreslavskog Jovana koji je rekao: «da je prisutna osoba čiji status još nismo utvrdili. To je predstavnik nekanonske „Pravoslavne crkve Ukrajine“ – mitropolit Epifanije, kojeg nismo pozvali, ali, kako sam razumeo, on će biti prisutan».

Epifanije nije obukao svoje odežde, što znači da on nije učestvovao ni u sasluženju svete Liturgije niti opijela. Događaju su definitivno prethodili zakulisni pregovori, tokom kojih su oni episkopi koji su želeli da očuvaju kanonski poredak odbacili samu ideju o Epifanijevom učešću u bogosluženju.  I ovom prilikom Vartolomej je pokušao da zbog svojih «papskih ambicija» stvari napetost u pravoslavnim odnosima, kao što je to učinio i svojom nekanonskom invazijom na crkvenu jurisdikciju u Ukrajini koja pripada Moskovskoj Patrijaršiji. Upravo je on dao lažnu autokefalnost lažnoj crkvi koju je sam osnovao u Kijevu, koju danas čine raskolnici, izopštenici, ljudi anatemisani, na čelu sa lažnim episkopom Epifanijem. Pokušao je da obmanom uvjeri sve poglavare pravoslavnih Crkava, cijelu pravoslavnu zajednicu, tvrdeći da je sa eklisiološke tačke gledišta davanjem tomosa o autokefalnosti ukrajinskim raskolnicima, vratio u zajednicu i liturgijsko opštenje sve one koje je Moskovska patrijaršija tobože podvrgla kanonskoj kazni. Međutim odmah je postalo jasno, da je ovaj nekanonski postupak, koji je protivan duhu i tradiciji pravoslavne vjere, bio dio velikog plana imperijalitičke politike SAD, s ciljem produbljivanja ukrajinske političke krize, a čiji je patrijarh Vartolomej već odavno pokorni sluga i direktni izvršilac.

S obzirom na činjenicu da Bugarska Prvaoslavna Crkva nije priznala ukrajinske raskolnike, pojavljivanje samozvanog mitropolita Epifanija na sahrani patrijarha Neofita, može se tumačiti isključivo kao zlonamjerna provokacija u režiji carigrgradskog patrijarha Vartolomeja. Pojavljivanje raskolnika u sabornoj crkvi svetoga Aleksandra Nevskog izazvalo je veliko negodovanje kako od strane sveštenstva, tao i od strane vjerujućega bugarskoga naroda.

Vartolomej se na opijelu bugarskoga patrijarha istakao još jednom sramnom akcijom, koja je takođe izazvala pometnju i nezadovoljstvo arhijereja i sveštenstva u Sofiji. Zajedno sa njim na opijelo patrijarha došao je još jedan raskolnik, arhimandrit Harlampije Ničev, po nacionalnosti bugarin, koji je bio blizak Vartolomeju još od vremena njegovog služenja u SAD-u. Harlampije je kao iguman manastira Dobridol u Bugarskoj, aktivno trgovao crkvenim zemljištem od čega je finansijsku dobit koristio u lične svrhe. Za ovo djelo, daleko od monaškog podviga, on je bio raščinjen i izopšten iz bugarske pravoslavne crkve. Nekoliko godina kasnije ispostavilo se da je Harlampije upravljao i jednim od kazina u Sunčevom Bregu. Ova vrlo kontraverzna ličnost, budući protjeran iz bugarske Crkve, ipak je kasnije našao utočipte i zaštitu kod Vartolomeja. Pod omoforom carigradskog patrijarha, Harlampije je vraćen u svoj čin i postavljen za ispovednika bugarske pravoslavne zajednice u Istanbulu.

Na ovako skandalozan i neprimjeren način carigradski patrijarh je ispratio upokojenog patrijarha Neofita na poslednji put i dao pokojniku «poslednji bratski cjeliv». Ponašao se Vartolomej na patrijaršijskoj sahrani ne kao prvi među jednakima, već kao prvi iznad svih ostalih. Pravoslavna vjera nas uči da kao hrišćani, moramo bez osude imati razumjevanja prema slabostima drugih. Ali isto tako sveto Jevanđelje nas opominje da je prioritetni zadatak svakoga pravoslavnoga hrišćanina da čuva kanonski poredak i izvornu čistoću naše svete vjere.

Samovoljno nametanje fanarskog patrijarha kao vrhovnog arbitra sa papskim ambicijama, definitivno još više produbljuju raskol u svijetu pomjesnih pravoslavnih Crkava. Njegove nekanonske intervencije u dijelovima koji ne prpadaju njegovoj kanonskoj jurisdikciji, nekanonska rehabilitacija raskolnika i vraćanje u sveštene činnove raščinjenih lica drugih pravoslavnih crkava, samo još vipe stvara atmosferu nezadovoljstva i nepovjerenja koje nanosi štetu vaseljneskom pravoslavlju u cjelini. Već sada postaje očigledno da je nekanonski ukrajinski tomos razbio jedistvo Pravoslavne Crkve i stvorio možda najveći jaz u našim među pravoslavnim odnosima.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)