Vakat nevaljalaca
piše: Milovan Marković
Ka’ dijete najviše sam volio kad me baba povede na neki sjednik po Pipera. Na sjednike me vazda neka druga baba oćaše častit pokoji babon, a ako nemaše babona, onda obavezno kocke šećera. Na sjednike sam vazda mogao čuti i po koju dobru riječ. Al’ da budem iskren, ti baboni su mi tada nekako bili miliji, no te dobre „ka’ Njegoševe“. Dok sad kako sam se umomčio babona ne jedem, a po koju dobru milo mi čut, a po koju dobru ljutu bogomi i popit.
I tako, od sjednika do sjednika, sjećam se da sam negdje čuo nekoga panjata da je zborio za jednog našeg plemenika da je „veliki nevaljalac“. Pritom, dodao je i da će u skoriji vakat doći „vrijeme nevaljalaca“. Iako, da se ne lažemo, nisu ni prije majke radjale sve ljudskovine, opet stari je bio u pravu. Dobrih čeljadi je bilo, svakako, da me ne shvati ko pogrešno, ali uvijek u malom broju. Vremešniji Crnogorci sigurno znaju na šta se misli kad se kaže za nekog da je „nevaljalac“. Ali mi, današnja omlatina, iako iz naziva možemo zaključiti, opet ne razumijemo do kraja šta se podrazumijeva pod tim terminom.
Dakle, nevaljac je najprostije rečeno neka pogan, koja ne valja nikom. Najprije on ne valja sebi, a kamoli drugome. A bogomi, ko nije za sebe nije ni za drugoga, reče nekad neko pametan. Za ženu koja „ne valja fišečine“ stari su zborili da je nevaljalica.
Danas, bez ikakvog ustručavanja možemo reći da su se proročanske riječi ovog promućurnog djeda, kao i mnogih drugih djedova po Crnoj Gori i Brdima ispunile. Bolje rečeno, ispunile su se one još i prije nego su ih oni rekli, al’ danas možemo konstatovati da su se projavile baš u svojoj punoći.
I, eto tako, dodje taj „vakat nevaljalaca“! To najbolje možemo vidjeti po tome što su nas zajahali nevaljalci. Mada, viši smo mi nevaljalci kad smo im se pustili da nas pojašu, no oni. Oni su makar sebi donekle valjali, tj. valjaju dok još stoluju. Obezbijedili su se za nekol’ko. No, kako ide vrijeme sva je prilika da nisu, jer im je sve malo postalo. Pa obrni-okreni opet ne valja.
Ne treba gubiti nadu, nije sve tako kako izgleda. Umijemo mi ponekad i valjat! Ali drugome više no sebi, uvijek. I to je nešto! Pa tako nećemo valjat recimo nekoj svojti ili famelji, prijateljima, rodjacima… nego vazda onima koji čine da nam život pet para ne valja. Pa se zato u Crnoj Gori jedni bore za ruske interese, drugi za američke, treći za evropske, dok se niko ne bori za crnogorske interese.
I nije to sve. Znamo mi itekako dobro da valjamo. Naučili smo, imali smo od koga. Pa tako valjamo najbolju drogu, laži, klevete, a ponekad i „pamet“ neku, kad je prospemo. Po meni, ta pamet je nekako najopasnija. Njome uvijek na veoma „pametan“ način raspametimo sve oko sebe, a na kraju i sami sebe. Isto tako mi i dobro znamo što valja, a što ne valja. Pa tako recimo, veoma dobro znamo kad ne valja radit. A još bolje znamo kad valja: popit neku, ispucat se, brava ispeć… A to što ispadosmo najveći bravi, koje bravi po svjetskih pazara vode nema veze. Ajde jadan! Mi smo prevazišli ovaj stočni pazar ponedeljkom na Tuški. Sad se mi zorimo po evropskih i svjetskih pazara.
Da li nam se kantar koji mjeri što valja a što ne valja pokvario, ili, neki dio ne valja u njemu, do sada nisam uspio da otkrijem. Ali siguran sam da bi nam mjesto zorenja i prosipanja pameti više valjalo da malo probamo valjat. Na prvom mjestu sebi i svojim interesima. Jer samo tako možemo makar nešto valjat generacijama koje dolaze posle nas.