Unija 2.0: Balamandska deklaracija i Kijevska crkva

Piše: O. Darko Ristov Đogo

 

Nova verzija unije (nazovimo je unija 2.0) ne bi se sada ostvarivala kao neposredan dogovor Rima i pravoslavnog episkopata (dakle, kao inicijativa koja se s vrha spušta ka nižem kliru i vjernicima). U novom scenariju, jedna „Sveukrajinska crkva“ koja bi „objedinila nasljednike kijevske tradicije“ postala bi prva „unijatsko-pravoslavna“ zajednica u kojoj bi neke parohije i eparhije spominjale kao svog „prvog“ – rimskog papu, a neke – kijevskog mitropolita i/li carigradskog patrijarha

U svijetu koji je postao Bejrut rijetko ko se sjeća trenutka kada su u libanskom Balamandu, od 17. do 24. juna 1993, na tamošnjem Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu, članovi Zajedničke komisije za bogoslovski dijalog između Rimokatoličke i Pravoslavne crkve donijeli i potpisali zajedničku izjavu poznatu kao Balamandska deklaracija.

Na samom početku tog dokumenta naglašeno je da je donesen „na zahtijev pravoslavnih članova Komisije“ koja je zatim sve drugo „ostavila po strani“ da bi se pozabavila unijatstvom kao fenomenom koji se nije mogao prosto ignorisati u međusobnim odnosima. Pisana politički korektnim, pipavim i opreznim jezikom, Balamandska deklaracija nije nalazila hrabrosti da nađe prave riječi ni za jedan fenomen koji je opisivala. Tako je višedecenijski nasilni prozelitizam, propraćen užasnim represijama, koji je uzrokovao Brest-litovsku i Marčansku uniju, eufemistički opisan na sljedeći način: „Tokom protekla četiri vijeka, u različitim dijelovima Istoka, u određenim Crkvama su preduzete inicijative sprovedene od strane spoljašnjih elemenata, kako bi se obnovilo jedinstvo zajedništva između Istočne i Zapadne crkve. Ove inicijative su dovele do jedinstva određenih zajednica sa Rimskom stolicom što je, samim tim, uzrokovalo prekid njihovog zajedništva sa njihovim Crkvama majkama na Istoku. Ovo se dogodilo ne bez miješanja izvancrkvenih interesa. Tako su nastale Istočne katoličke (= unijatske, D. Đ.) crkve. I tako je nastala situacija koja je bila uzrok sukobâ i stradanja najprije za pravoslavne, ali i za katolike.“

UNIJA – ĆORSOKAK I RELIKT RUŽNE PROŠLOSTI

Nisu mnogo određenije opisani ni pokušaji SSSR-a i Čaušeskuove Rumunije da zakonski eliminišu unijatske zajednice na svojim teritorijama: „sa druge strane, određene građanske vlasti su pokušale da vrate istočne katolike (= unijate) Crkvi njihovih očeva. Da bi ovo postigli, one nisu oklijevale ni da upotrebe nedozvoljena sredstva“. Ipak, kako konstatuje Deklaracija, zbog načina na koji katolici i pravoslavni opet gledaju jedni na druge u vezi sa Tajnom crkve i otkrivaju jedni druge kao sestrinske Crkve, ovaj oblik „misijskog apostolstva“ koji se nazivao „unijatizam“ ne može više biti prihvaćen kao metod ili model kojim bi se ostvarilo jedinstvo Crkava koje tražimo.

Odbacivanje unijatstva kao „metoda iz prošlosti“ nije zahtijevalo nikakve konkretne posljedice za crkveni status unijatskih zajednica u Ukrajini, Hrvatskoj ili Grčkoj. Samorazumljivo, unijatski episkopat je bio uvrijeđen čak i ovakvim tekstom deklaracije. Pravoslavni pobornici uspostavljanja „istinskog jedinstva“ sada su imali hartiju na kojoj se, činilo se, Vatikan odrekao svojih pretenzija pa i posredno izvinio za prozelitizam iz prošlosti. Unija je bila opisana kao svojevrstan ćorsokak i relikt ružne prošlosti pred kojim teško da stoji budućnost.

Međutim, tri decenije nakon Balamandske deklaracije, čini se da će metodologija uspostavljanja jedinstva između Rima i Novog Rima ići putevima koji vode preko Ukrajinske grko-katoličke crkve (UGKC) – zajednice nastale „neprihvatljivom praksom iz prošlosti“ koja je te 1993. navodno odbačena.

Da bi nam bilo jasno kako je to moguće, moramo se vratiti dvama, čini se, neposredno nepovezanim procesima. Prvi jeste nastavak rada Zajedničke rimokatoličko-pravoslavne komisije koja je izradila još jedan važan dokument na putu crkvenog jedinstva tzv. Ravenski dokument. Drugi proces važan za nas možemo nazvati društvenom, političkom i identitetskom dinamikom postsovjetske Ukrajine unutar koje je pomenuta UGKC dobila značajno mjesto.

POJMOVI SABORNOSTI I VLASTI U „RAVENSKOM DOKUMENTU“

O „Ravenskom dokumentu“, koji je pomenuta Komisija donijela 2007. godine, kod nas se dosta pisalo, ali za buduće unionističke projekte naročito je važna njegova strukturalizacija pojmova sabornosti i vlasti na tri nivoa na kojima hrišćanska crkva postoji, a to su „pomjesni“ (lokalni), „regionalni“ i „opšti“ (univerzalni). Dokument – nastao pod vidnim uticajem savremene katoličke i pravoslavne teologije o crkvi – opisao je stanje stvari na sljedeći način: sabornost i vlast se ostvaruju na sva tri nivoa, na takav način da svaka zajednica idealno ostvaruje zajedništvo u sabornosti sa drugima, ali na takav način da u njoj postoji onaj prvi koji, opet, ne bi trebalo da čini bilo šta bez sabora drugih (ovdje je naveden 34. kanon Svetih apostola). Pitanje „primata“ je dovedeno do nekog teološkog konsenzusa koji je tada među članovima Komisije bio moguć, ali se pitanje funkcije „prvog Prestola“ tada ostavilo otvorenim.

Nakon Ravene u pravoslavnim i katoličkim teološkim krugovima se ustalila jedna prigodna interpretacija njegove sadržine: prema njoj, pravoslavni i rimokatolici u HH vijeku solidno ostvaruju sabornost na „lokalnom“ nivou, pravoslavni su bolji na „regionalnom“ nivou (zbog autokefalnog uređenja pomjesnih crkava – rimokatolici će tek u skorije vrijeme početi sa osnivanjem regionalnih ili državnih „biskupskih konferencija“ kao načina da tako nešto ostvare kod sebe), dok se na „sveopštem nivou“ prednost vraća rimokatolicima zbog nesumnjivo snažne uloge rimskog prvosveštenika u crkvenoj organizaciji i praksi – pravoslavnima, prema poimanju rimokatolika, ali i mnogih savremenih pravoslavnih teologa, prosto nedostaje jedan takav „autoritet“. Politička fragmentisanost pravoslavnih pomjesnih crkava, pojačana naročito djelovanjem patrijarha Vartolomeja, dodatno „potkrepljuje“ jednu vrstu pseudoargumenta: pravoslavnima, navodno, „nedostaje jedan papa sa ovlašćenjima da, ako treba, bude iznad drugih“ jer se „bez njega dodatno usitnjavamo“ – iako se dodatno usitnjavamo upravo da bi se „naš papa“ pojavio kao „rješenje“ problema koje je izazvao ili svojim djelovanjem pojačao. Otuda san o „pravoslavnom papi“ više nije noćna mora teologa uobličenih ovakvim gledištima.

Drugi proces koji naizgled nema veze sa današnjim perspektivama unije jeste onaj čiji smo svjedoci bili u Ukrajini u proteklih 30 godina. Obnovivši svoj rad nakon sovjetskog ukidanja njenog postojanja, Ukrajinska grko-katolička crkva (UGKC) postala je značajan nacionalni faktor, zajednica koja se dičila time da je uobličila ukrajinski nacionalni identitet. I to s punim pravom, mora se reći: od tvoraca ukrajinske nacionalne simbolike i mitologije, preko vodećih figura nacionalnog pokreta (Stepana Bandere, Romana Šuheviča), unijatska zajednica je bila i ostala ključni faktor u izgradnji Ukrajine onakvom kakva je danas. UGKC je posljednjih decenija vodila aktivnu društvenu politiku: njeni univerziteti i škole s vremenom su akreditovani od strane države (za razliku od drugih konfesionalnih škola), kvalitet nastave i materijalnih sredstava je u ukrajinskim uslovima slovio za prestižan, a riječ njenih prelata uvijek je imala većeg odijeka u ukrajinskom društvu nego što je to davala demografska prisutnost unijatskih vjernika.

„TRI GRANE JEDNE CRKVE“

Ovaj društveni i nacionalno-politički prestiž UGKC s vremenom ju je činio poželjnom adresom svakoj zajednici koja je i sama udisala ukrajinski šovinizam kao osnovu svog postojanja. Još i prije stvaranja „Pravoslavne crkve Ukrajine“ njene sastavne članice – bivši „Kijevski patrijarhat“ Filareta Denisenka (UPC KP) i „Ukrajinska autokefalna pravoslavna crkva“ (UAPC) njegovale su srdačne odnose sa UGKC, a ponekad i sasluživale sa unijatima. Nakon stvaranja PCU odnosi su naročito postali srdačni a javnosti nije promaklo ni to da je odluka da pređu na novi kalendar koju su zajedno donijele PCU i UGKC upravo obrazložena potrebom da se na takav način Ukrajina još više udalji od Moskve.

Zapravo, već duže vremena se u ukrajinskim teološkim krugovima operisalo sa jednom starom-novom crkvenom paradigmom koja bi trebalo da posluži kao osnova za ujedinjenje UGKC, PCU, ali u nekoj od mogućih varijanti i danas kanonske Ukrajinske pravoslavne crkve. Ta paradigma se koncentriše na koncepciju „Kijevske crkve“ i nije sasvim nepoznata bila ni ranijoj crkvenoj istoriografiji (I. Čistovič i A. Kartašov su je i sami koristili u svojim istraživanjima). Prema tom shvatanju, jedinstvena kijevska crkva se kroz Brest-litovsku uniju razdvojila na onaj njen dio koji je prihvatio uniju i onaj koji nije – ostajući pritom, i pored ogorčenog konflikta, u nekoj vrsti suparničkog jedinstva, dijelovi podijeljene i razbijene cjeline, ali ipak – cjeline. Međutim, dok se ruska istoriografija u XIX veku koristila tim izrazom kako bi opisala istoriju maloruskih unijata država u svojim narativnim i idejnim tokovima, danas „kijevska crkva“ ili „kijevska bogoslužbena tradicija“ u Ukrajini služe kao idejni i narativni lijepak kojim se UGKC, PCU, pa potencijalno i UPC opisuju kao „tri grane jedne crkve“, čije jedinstvo može i mora da se „obnovi“. Na terenu, upravo želja za „obnovom kijevske“, tj. „ukrajinske crkve“ „bez obzira na konfesionalne razlike“ dovodi do sve otvorenijeg sasluživanja unijata – pod autoritetom Rima i „klira“ „PCU“ – pod vlašću Fanara. Ovdje ne smijemo izgubiti iz vida da, iako formalno „autokefalna“, tzv. PCU je u samom „tomosu“ koji je potpisao patrijarh Vartolomej pristala da se za sva važnija pitanja obraća istanbulskoj četvrti u kojoj zasjeda, prema riječima mitropolita Elpidofora, „prvi bez jednakih“. To znači da je nemoguće da o jednoj tako važnoj stvari kao što je sasluživanje i „obnova opštenja“ (intercommunio) odlučuje „kijevski mitropolit“ bez, makar u početku prećutnog, znanja njegove „Glave“ na Bosforu.

NOVI „SCENARIO“

To nas dovodi do mogućeg i vrlo izvjesnog scenarija – onoga koji bi pokazao svu iluzornost Balamandske deklaracije. Naime, nova verzija unije (nazovimo je unija 2.0) ne bi se sada ostvarivala kao neposredan dogovor Rima i pravoslavnog episkopata (dakle, kao inicijativa koja se s vrha spušta ka nižem kliru i vjernicima). U novom scenariju, jedna „Sveukrajinska crkva“ koja bi „objedinila nasljednike kijevske tradicije“ postala bi prva „unijatsko-pravoslavna“ zajednica u kojoj bi neke parohije i eparhije spominjale kao svog „prvog“ – rimskog papu, a neke – kijevskog mitropolita i/li carigradskog patrijarha. Paralelno sa time se svakako odvija disciplinovanje pomjesnih crkava koje ne žele da prihvate novo učenje o patrijarhu na Bosforu kao „prvom bez jednakih“. U trenutku kada se postigne zadovoljavajuća disciplina bar u onim pravoslavnim crkvama u kojima je to moguće, Rim i Novi Rim mogu samo da konstatuju da su preko „Ukrajinske crkve“ – „već u jedinstvu“, te da neke naročite potrebe za novim aktima „nema“. Zapravo, takvo „jedinstvo“ bi se postiglo prvo „parohijskim“ pa i „regionalnim“, tj. „nacionalnim“ „jedinstvom“ u Ukrajini a onda bi da ga dva Rima „samo konstatovali“ kao „model za druge“. Eventualni otpor (koji već nije savladan) naročito u helenofonim crkvama opet bi se gušio moralnom ucijenom koja je do sada uvijek davala ploda: „biti protiv vaseljenskog patrijarha znači raditi protiv jedinstva helenskog naroda za račun divljih slovenskih plemena“. Uz to, postoje čitavi drugi metodi pritiska, uspješno oprobani, kojima se postiže „jednomislije“ u okvirima crkve jednopolarnog svijeta. Odnosi između dvojice „prvih bez jednakih“ bi se uobličili u okvirima jednog kompromisa koji Ravena već sluti: rimski pontifeks bi pro formae bio priznat kao „primat“ i na Istoku (čime bi se samopotvrdila koncepcija o „Petrovskom nasljeđu“ u nekoj prilagođenoj verziji) dok bi „vaseljenski patrijarh“ postao de facto jedini pravi crkveni suveren Istoka, sa bezgraničnom moći da prosuđuje u svakom crkvenom sporu koji neko drugi ili on sam izazove. Tako „objedinjena“ hrišćanska crkva bila bi religijski servis Megalopolisa, arhaični dekor biopolitičkih sadržaja koje sama ne proizvodi već sprovodi.

Danas nam jedan takav scenario možda djeluje nezamislivo – mada svi uslovi za njegovo sprovođenje postoje. Nezamislivo je bilo, svakome čistog uma, da bi patrijarh Vartolomej mogao „vratiti čin“ ljudima bez čina i „dati autokefaliju“ ljudima koji suzavcem otimaju hramove. No desilo se. Zato nije loše misliti o nezamislivom kao o mogućem. Sve što vidimo oko sebe uči nas tome.

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrici „Drugi pišu“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)