Piše: Vladimir Đukanović
Odavno sam shvatio da sve ono što sam učio na Pravnom fakultetu, posebno iz domena krivično-procesne regulative, u praksi veoma često ne važi. Bajke o ravnopravnosti stranaka u postupku, o najkraćem mogućem vremenu trajanja pritvora kao mjere prema okrivljenom, o mogućnosti odbrane da ravnopravno sa tužiocem ima dostupnost spisima predmeta i provjere određenih dokaza, sve su to bajke za malu djecu.
Lijepo je što je to zakonski podvedeno pod određena načela koja studenti bi trebalo zaista da nauče i koja čak i sam Ustav Republike Srbije garantuje, ali u praksi to nije tako, jer od momenta kada je neko lice privedeno ili se protiv njega povede istraga, tužilac je taj koji u svojim rukama ima i nož i pogaču, dok odbrana nema ni približno mogućnost da makar primiriše nekoj ravnopravnosti.
Što prije to mlade kolege advokati shvate, lakše će im biti da se bore za njihove branjenike, jer će od starta naučiti da se dovijaju kako da doskoče tužiocu koji je u značajnoj prednosti u odnosu na njih.
Ovaj uvod napisah i zbog činjenice u kojoj očito tužilaštvo, i to ono koje je država u državi, a tu prije svega mislim na Javno tužilaštvo za organizovani kriminal, u gotovo svim postupcima koje je pokrenulo obilato zloupotrebljava tu prednost koju ima nad odbranom i od samog starta nameće neravnopravnost stranaka. Metodi kojima se oni služe veoma često su pravi udbaški metodi, no tako im se može.
Ipak, red je da se o tome kaže i napiše ponešto, pa makar da se na taj način podigne glas druge strane koja ne traži ama baš ništa više od toga do da bude koliko-toliko ravnopravna. Naravno, ovo jeste pleonazam, jer ili jesi ili nisi ravnopravan, ali očaj nas branilaca, a posebno naših branjenika, do te mjere je veliki da se moramo i ovakvim pleonazmima služiti kako bismo javnosti pokazali na koji način to tužilaštvo radi.
Oni su istinska duboka država, očito obilato kontrolisana od nekog spoljnog faktora koji određuje ko će i zbog čega da se procesuira, a efekti njihovog rada, posebno u segmentu koruptivnih krivičnih djela, apsolutno su čista politika i najmanje imaju veze sa pravom.
No, vratimo se na metode i kako to oni unaprijed pripremaju narativ da neko na koga se ostrve mora da bude osuđen. Uzeću samo primjer izmišljenog slučaja u vezi sa ministrom Nikolom Selakovićem i još troje optuženih, gdje sam branilac upravo ministru Selakoviću, njegovoj šefici kabineta Slavici Jelači i direktoru Republičkog zavoda za zaštitu spomenika Goranu Vasiću.
Krenimo samo od te skandalozne činjenice da su pojedini mediji, prije svega u vlasništvu Dragana Šolaka, još početkom decembra citirali i gotovo u cjelosti objavili čitav optužni prijedlog, praveći na osnovu tog akta priloge i čitave emisije. Kao branilac troje okrivljenih, optužni prijedlog sam dobio za Badnji dan, dakle gotovo mjesec dana kasnije, i to sa sve pozivom za početak glavnog pretresa.
Oprostite, da li je to normalno i u skladu sa odredbama Zakonika o krivičnom postupku? Naravno da nije, jer citiranje optužnog prijedloga u medijima za cilj je imalo da se unaprijed stvori narativ o sigurnoj krivici Nikole Selakovića i njegovih saradnika i da mu se presuda praktično donese u medijima.
Svakako, nismo ni naivni, a još manje smo glupi, pa da povjerujemo kako su kroz istraživački rad navodno nezavisni novinari, i to baš Šolakovih medija, došli do optužnog prijedloga, već je i najvećem laiku jasno da im je optužni prijedlog dalo Javno tužilaštvo za organizovani kriminal. Nije im prvi put, jer slično nešto sam doživio u čuvenom izmišljenom predmetu „Jovanjica“, kada je N1 napravila čitavu emisiju na osnovu optužnice koju smo mi advokati dobili tek dvije nedjelje kasnije.
Dakle, Javno tužilaštvo za organizovani kriminal, očito svjesno da u predmetu protiv Nikole Selakovića nema ama baš ništa i da je čitav postupak apsolutno idiotski i izmišljen, pokušava kroz medijski pritisak da dođe do cilja, jer računaju da će postupajući sudija biti u ozbiljnom problemu i razapinjan u medijima ukoliko se ne uklopi u unaprijed spreman narativ o krivici ministra Selakovića.
Da bi se samom sudiji tako nešto još upečatljivije stavilo do znanja, pokazuje i činjenica da je, čim je delegiran da bude postupajući sudija u ovom predmetu, izašao tekst na portalima Nova S i N1 o njegovoj navodnoj povezanosti sa vladajućom Srpskom naprednom strankom.
Tako mu je rečeno da će ga urnisati i medijski linčovati samo ukoliko se drzne da donese presudu koju su oni medijski već unaprijed donijeli. Pritisak se dodatno stvara i to svakodnevno tako što se objavljuju detalji iz istrage, citiraju se izjave okrivljenih pred tužiocem, šta je ko i na koji način rekao, da li se ili nije svađao sa tužiocem i slično, što inače nikako ne bi smjelo da bude javno dostupno.
Kao šlag na tortu, organizuju se u pomenutim medijima emisije u kojima gostuju kolege advokati koji veze nemaju sa predmetom, niti su mogli da vide sadržinu samog predmeta, ali koji bez trunke srama komentarišu predmet na osnovu medijskih naklapanja i ponašaju se gore nego sami tužioci, optužujući u emisijama okrivljene i navodeći da će oni sigurno morati da budu osuđeni.
Dakle, bitno je u javnosti stvoriti sliku da bilo kakva druga presuda osim osuđujuće je nemoguća, te se na taj način sam sudija dovodi u nezgodan položaj da postupi drugačije, jer ukoliko bi to učinio, u medijima bi bio bukvalno linčovan.
Bitna stavka su i manipulacije koje se iznose u Šolakovim medijima. Recimo, od samog početka naglašavano je kako je direktor beogradskog Zavoda za zaštitu spomenika, izvjesni Aleksandar Ivanović, navodno priznao krivicu i da je sada samo pitanje kolike će kazne ostalima sud da odmjeri.
Niko da postavi u tom slučaju pitanje tim medijima – pa dobro, ako je već neko priznao krivicu, kako navode, zašto nema sporazuma o priznanju krivice gore pomenutog Ivanovića, već je i on u optužnom prijedlogu naveden kao četvrtookrivljeni? Dokle više da se tako laže i izmišlja?
Što je najgore, novinari tih medija bez trunke srama, kada postavljaju pitanje u vezi sa ovim predmetom, to čine tako što naglase kako je direktor Ivanović priznao krivicu. Važno je da to ljudima uđe u glavu, bez obzira što se radi o notornoj neistini.
Da zaključim ovo pisanije zahtjevom prema državi u kome tražim da hitno mijenja odredbe ZKP-a, da se uvede najstrože kažnjavanje za bilo kakvo curenje informacija iz istrage prema medijima, da, ukoliko se utvrdi da je neko iz tužilaštva dostavio medijima bilo šta iz istrage, hitno bude izbačen iz tužilaštva.
Naravno, da se kazne i mediji koji objavljuju podatke iz istrage, jer je tako nešto nedopustivo, kao i da se kažnjavaju mediji koji stvaraju ambijent u kome se vrši stravičan pritisak na sud kakvu presudu da donese.
Osnovno načelo svakog krivičnog postupka na kugli zemaljskoj jeste pretpostavka nevinosti, a ono je kod nas definisano članom 3. Zakonika o krivičnom postupku koji glasi:
„Svako se smatra nevinim dok se njegova krivica za krivično djelo ne utvrdi pravosnažnom odlukom suda.
Državni i drugi organi i organizacije, sredstva javnog obavještavanja, udruženja i javne ličnosti dužni su da se pridržavaju pravila iz stava 1. ovog člana i da svojim javnim izjavama o okrivljenom, krivičnom djelu i postupku ne povrjeđuju prava okrivljenog.“
Sve ono što su Šolakovi mediji činili do sada u vezi sa postupkom protiv ministra Selakovića bilo je u totalnoj suprotnosti sa ovom odredbom ZKP-a, jer su oni uveliko nacrtali kakva po njima mora da bude presuda protiv ministra, a sudija samo neka se drzne drugačije da postupi, pa će vidjeti kakav će medijski pakao da ga snađe.
(Mišljenja i stavovi u rubrici Kolumne/Drugi pišu nisu nužno stavovi redakcije Borbe)
