Ukrajinci, Rusi i drugorusi na Primorju

0

Piše: Nikola Malović, književnik

 

Ne volim da mi svane ako je kome mrklo. Prokleta je takva radost, i prokleto je imanje stečeno na tuđoj nevolji. Valjda se po tome duhovni Istok razlikuje od obezdušenog Zapada, jer je ovaj drugi sve što ima stekao pljačkom svega što se širom svijeta kod svih zateklo.
Svaki rat ima svoje izbjeglice, pa i ukrajinski. Ovi Rusi što nama dolaze begaju ili da ne budu regrutovani, ili da bi sa zapadnim poslodavcem mogli da rade bez sankcija u biznisu sađenja tikava. Ukrajinci bježe od silne pak nevolje.

Teško mi je da na prvo slušanje razlikujem Ukrajinca od Rusa, jer mi ukrajinski jezik liči na dijalekt ruskog. Ne zamijeram Ukrajincima što su, kojekude, pobjegli u milionima, pa ni ovim bokeljskim, koje moje oko gleda svakog dana. Manje će ih ratovati kontra Rusa.
Ukrajinac na Primorju je uvjeren kako mu je dobrodošlicu poželjela država koja je zarad perlica i ogledalaca pregrizla pupčanu vrpcu s Rusijom, te se okrenula protiv zlotvorke, tiranke, okupatorke, ako ćemo pravo, autoritativne Putinove fašističke tvorevine. Tako misli Ukrajinac kome je Montenegrin poželio dobrodošlicu i finansijski mu pomogao da se snađe u prvo vrijeme.
Crnogorska oficijelna politika misli isto što i crnogorski Ukrajinci, ali za sada, osim na nekim nacističkim portalima i istim takvim televizijama, ne smije da artikuliše što stvarno snuju kupljeni političari kojima ozvučeno ogledalo u skupštinskom WC-u zbori da su vođe, jer popisa ipak jednog dana mora biti, idu predsjednički izbori, vlada je i dalje tehnička, pa da se ne talasa preko mjere.

Žaba je skuvana, samo da se ohladi. Zvanična Crna Gora stala je prvi put u istoriji na stranu globalnog zla tokom svjetskog rata, sram je bilo. Sram bilo Srbina, čelnika koalicije Demokratski front, one grupacije koja je na krilima istorijskih litija najviše dobila na izborima od 30. avgusta 2020, koji u sedmici za nama izjavljuje u jednom intervjuu da budućnost Crne Gore vidi u Evropskoj uniji, nikako u savezu s Ruskom Federacijom. Može li Srbin iz Crne Gore da bude na liniji Druge Srbije? U politici su sve prevjere moguće, jer su podrazumijevane činom ulaska u tzv. umjetnost mogućeg. A nije politika umjetnost mogućeg, valja stalno opetovati nominalnim Srbima a jednako barabama, nego umjetnost da se vlastitom rodu, ne nauštrb drugog, omogući bolji život. Sve što nije ova definicija politike predstavlja izdaju naroda, postaje poligon za lično bogaćenje koje polako i državu pretvara u preduzeće, a narod iznajmljuje po potrebi, nekome za (ionako pozajmljenih od stranaca) 450 evra minimalca u Montenegru, ili za 350 (ionako pozajmljenih od stranaca) u Srbiji.

Rusi na Primorju žive dobro, na skali od solidnog do odličnog. Kad dođe ljeto, stići će i oni čiji je život ogrnut luksuznim superlativom. Dobri komadi mraka kojim se odaju, umjesto svjetlošću, stanovi u vlasništvu Rusa, čekajut. Njihovi će vlasnici doći kao rakovi samci u napuštene stambene ljušture Budve, Kotora i Herceg Novog – čim otopli.
Obalni Rusi što zimu provode s Bokeljima, Srbima i Hrvatima, i na obalu sišavšim Crnogorcima, dijele se na (srpskim političkim žargonom kaže li se) Ruse i drugoruse. Rusi su u manjini. Više je drugorusa.

Drugorusi su nalik drugosrbijancima, samo što je izdaja prvih veća. To što ne odbijaju da vide kako rat protiv njihove velike zemlje neće prestati u njima znanim životima, ne zanima ih. Oni su, pazimo, došli u Mantenegra, ne u Černagoriju! Mantenegra je za njih zemlja u kojoj kilo kivija košta koliko u Rusiji komad, u kojoj svak može da za sitne pare kupi kozice (škampe), da uživa uz espreso na terasi s pogledom na more – preko kugli divljih pomorandži. Mantenegra je Černagorija izvrnuta na postavu. Mantenegra je drugoruski obalni raj na Zapadu. Černagorija je bivša Crna Gora, prevaziđena forma države koja je imala djelić samostalnosti i ljubila je Ruse.
Zanimljivi su susreti Ukrajinaca, Rusa i drugorusa u zemlji po svemu srpskoj, osim što je prevarom prevedena u NATO, pa se čak i iza hrišćanskog ustanka tokom litija 2020. godine politički našla na strani Kolektivnog zapada. Onim istim čulom kojim Jevrejin opaža nacistu (glumca Zelenskog izostavimo s razlogom iz ovog ogleda), crnac rasistu i Srbin ustašu, tako se na primorske oči svakog bogovjetnog dana između sebe gledaju Ukrajinci, Rusi i drugorusi.

Prvi put u Bokeljima znanoj istoriji mi vidimo da se događa nešto čemu nikada ranije u istorijskom smislu nismo prisustvovali. U vansezonskim vremenima, u kojima je svanulo mnogim hotelima, restoranima i butigama pa prave promet mimo prometa spram stađuna od vansezone – Ukrajinac zna da je pored njega prošao Rus, Rus zna da mu u susret ide Ukrajinac, Ukrajinac zna da se u pozorištu obreo do drugorusa, drugorus zna da je na izletu po lijepom danu do Crkve Svetog Ilije na 1.000 metara nadmorske visine sreo Rusa koji takođe želi da podijeli slike s pogledom na Zaliv, a Rus zna da na dječjoj priredbi za Ruse sve vrvi od drugorusa.
Pitao sam prijatelja Jevgenija koji ima tri ćerke i stalno nosi telnjašku – mornarsku majicu kao potkošulju i kao uniformu, kako na priredbama raspoznaje drugoruse? Pa, znači, to je lako, kaže. Svi oni izgledaju kao Amerikanci.

(pecat.co.rs)

Ostavite Komentar

Your email address will not be published.