Raspadom Socijalističke federativne republike Jugoslavije došlo je i do gašenja ideje bratstva i jedinstva. Međutim, nakon više od trideset godina, vlasti koje vode neke od novonastalih država i odbjegle srpske južne pokrajine Kosova, pronalaze novu tačku spajanja – mržnju i netrepeljivost prema Srbiji i njenom predsjedniku Aleksandru Vučiću.
Iako zvanična Srbija pokušava da izgradi dobrosusjedske odnose sa svima, a trudeći se da očuva svoj teritorijalni integritet, vlastodršcima u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i privremenim institucijama na Kosovu i Metohiji, to očigledno ne odgovara. Pitanje je zbog čega? Kome je u interesu da se ponovo dižu tenzije na Zapadnom Balkanu?
Mislilo se da je turbulentni period završen, ali pojedinci iz vlasti tri pomenute države i južne srpske pokrajine skoro pa svakodnevno koriste svaki moguću priliku da makar jednom pomenu Srbiju i njenog predsjednika u negativnom kontekstu. To se dešava često, a neki kao da se utrkuju ko će češće i bolje verbalno napasti Vučića i Vladu Srbije. U nekim trenucima, sva ta hajka i napadi izgledaju kao da su plaćeni od strane pojedinih zapadnih država ili međunarodnih organizacija, a sa ciljem slabljenja najveće države na prostoru nekadašnje SFRJ.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, koji ne preza od verbalnih napada na Srbiju i Vučića, prošlog mjeseca je Vučićevu politiku okarakterisao kao „kupusaru“, iako Hrvatska, otkad je postala članica Evropske unije, ne smije uraditi ništa bez amina zvaničnog Brisela.
Nedavno je i ministar vanjskih poslova Hrvatske Gordan Grlić-Radman imao ispad navodeći da je Vučić trabant i satelit Rusije.
Aljbin Kurti, tzv. premijer privremenih prištinskih institucija, takođe svako malo pokušava da ubijedi EU i SAD, da je Srbija država koja želi da destabilizuje region. On to čini iznoseći nevjerovatne teze, u nadi da će izdejstvovati reakciju Zapada. Na njegovu žalost, Kosovo ne priznaju ni sve države Zapada, pa njegovi vapaji za sanckonisanjem Srbije i ubrzanjem prijema lažne države Kosovo u evropske institucije, neće dočekati.
I u Bosni i Hercegovini tamošnji predstavnici hrvatskog i bošnjačkog naroda ne zabobilaze Srbiju, kada god im je potrebno da nađu krivca za trenutno stanje u svojoj državi.
Tako Željko Komšić, hrvatski član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, već godinama tvrdi da Srbija želi da naruši teritorijalni intergritet BiH.
Ni Denis Bećirović, takođe član Predsjedništva BiH ne zaostaje za Komšićem, te i on s vremena na vrijeme zablista, a pripomognu mu i ratni zločinci koji su ubijali srpsku nejač tokom rata.
Ali nešto što je najnelogičnije je to da se pojedini crnogorski zvaničnici utrkuju ko će bolje, odnosno dublje da zabije nož u leđa Srbiji.
Nakon što je DPS priznao srpsku pokrajinu Kosovo kao nezavisnu državu (9. oktobra 2008. godine), dio crnogorskih političara, odnosno zvaničnika, permanentno navodi Srbiju i njenog predsjednika kao destabilizujući faktor u regionu.
Optuživanje Srbije za političke neuspjehe i unutrašnje probleme je mantra koje se drži DPS godinama i jednim dijelom je tako opstajao na vlasti – plašeći naivne velikosrpskim nacionalizmom i hegemonizmom.
Svi ovi napadi na Srbiju i njenog predsjednika imaju sličan prizvuk, a dolaze iz država koje su raspadom SFRJ postale marionete Zapada. Čini se kao da svi imaju istog učitelja kod kojeg idu na raport i za novac, a u zamjenu za održavanje vlasti i napade na Srbiju i Vučića.
Najnoviji talas napada na predsjednika Srbije mogao se primjetiti na panel-diskusija „Izazovi i prilike za mir u Ukrajini: evroatlantska perspektiva”, nedavno održanoj u Podgorici, u organizaciji Atlantskog saveza.
Udar na spoljnopolitičku orijentaciju Srbije i pravo na suvereno odlučivanje ovog puta pokrenuo je predsjednik Evropskog pokreta Crne Gore Momčilo Radulović porukom da „što je Putin u Rusiji, to je Vučić na Balkanu, to je ista praksa, razlikuju se samo u tome što Vučić nema nuklearnu bombu”.
„Popuštanje Vučiću ne vodi u stabilnost, već u dalje sukobe”, rekao je Radulović (poznat kao poštovalac lika i djela Mila Đukanovića i DPS-a).
Panel diskusiji su između ostalih prisustvovali i ministar odbrane Dragan Krapović, bivši predsjednik Parlamenta Ranko Krivokapić, američka ambasadorka Džudit Rajzing Rajnke, ukrajinski ambasador Oleg Gerasimenko, DPS-ov admiral Dragan Samardžić… Družina u kojoj nikada ne bismo mogli da zamislimo i člana Demokrata, Dragan Karpovića.
Interesantno je da sada i pojedinci koji nisu članovi DPS-a i njihovih satelitskih partija, počinju da se ističu u narušavanju odnosa sa Srbijom.
Dragan Krapović je na panel-diskusiji ocijenio da je region drugačije orijentisan i da jedan broj zemalja ne prati spoljnu politiku, osim u djelu o pridruživanju EU, kao što je Srbija.
„Svakako mislim da je region drugačije u ovom trenutku orijentisan. Jedini garant stalne stabilnosti na Balkanu je potpuna integracija regiona u NATO. Samo tako može doći do stabilnosti u regionu. Moram da apostrofiram angažman EU i NATO mora biti veći. Oni moraju dati veći značaj prisustvom na Zapadnom Balkanu“, rekao je Krapović.
Da li Krapović i svi oni koji (in)direktno napadaju Srbiju i Vučića smatraju da je najbolje po region da svaka balkanaska država postane marioneta Zapada, zarad šake evra ili dolara, ili su česta druženja sa zapadnim diplomatama dovela do promjene stavova i razvoja podaničkog mentaliteta?
Ako jedna država odbija da odustane od dijela svoje teritorije, kao i da postane dio vojnog saveza koji je bombardovao 1999. godine, to ne znači da je ta država remetilački faktor, već da ta država želi da bude nezavisna u odlučivanju, što nažalost, Crna Gora, Hrvatska i Bosna i Hercegovina više nisu.
Zadatak vladajućih elita u pomenutim državama je da pod patronatom Zapada ubijede svijet da Srbija i njen predsjednik Vučić spremaju novi haos na Balkanu, a da je jedini način da se to spriječi, instaliranje novog režima u Srbiji, koji će prihvatiti da se odrekne Kosova i Metohije, a potom i pristupi NATO paktu, zarad članstva u Evropskoj uniji. Na taj način EU i SAD bi konačno zadale poslednji udarac najvećoj zemlji nekada velike SFRJ.