UDRI ME NEŽNO, PRIVILEGOVANO

Piše Emilo Labudović

„Sledeći rat u Evropi biće između Rusije i fašizma, samo će se fašizam tada zvati – demokratija“!

Ovo je prije više od trideset godina izjavio kubanski predsjednik i revolucionar, Fidel Kastro, anticipirajući skoro proročanskom vizijom povratak jedne od najrigidnijih ideologija sa kojom se suočilo čovječanstvo kroz čitavo svoje trajanje. A fašizam, doduše preliven filom od čokolade zvane demokratija, da bi se lakše prigutao i što kasnije prepoznao, opet kuca na vrata Evrope. I ne samo što kuca već i puca iz sveg raspoloživog naoružanja, neprestano držeći prst na čuvenom i prijetećem „crvenom dugmetu“ nuklearnog arsenala. I, naravno, kao što je i predvidio Kastro, na meti je Rusija. Njen sukob sa instruisanom nahuškanom Ukrajinom iskorišćen je da se skoro čitava Evropa nakostriješi na Rusiju, žmureći na oba oka na egzoduse širom planete, na patnje palestinskog naroda i srpsko stradanje na Kosovu.

Bauk fašizma, da parafraziram Marksa, dakle, opet kruži Evropom. Rasna i etnička netrpeljivost, podjela na prihvatljive, poslušne i trpeljive narode, na jednoj, i one samosvojne i „neposlušne“, na drugoj, duboko enonomsko raslojavanje, glorifikacija jednog načina života i sistema vrijednosti i nastojanje njihove unifikacije kao jedino prihvatljive, već opasno podsjeća na prilike i atmosferu koje su prethodile vaskrsavanju Hitlera i njegovog umobolnog pohoda. A sve se odvija pod široko razvijenim zastavama navodnog demokratskog iskoraka civilizacije.

Taj užasni zadah miliona leševa koji trunu u katakombama i konclogorima fašističkih stratišta, pokušava se sakriti metodama vještačkog osvježivanja „osvježivačima“ zvanim ljudska prava, sloboda govora, sloboda kretanja, itd. Ali, ta prava ne važe za Palestince, Srbe i skoro još milijardu drugih stanovnika planete koji tavore u dubokoj sjenci multinacionalnog kapitalizma. Sloboda govora važi samo ako se govori po notama iz Brisela i Vašingtona, a sloboda kretanja se završava već na prvoj evropskoj državnoj međi.

Ali, najočitije upozorenje da je vrag odnio šalu i da je fašizacija skoro postala obrazac ponašanja ogleda se u ponovnom vaskrsavanju zloslutne podjele na privilegovane i „one druge“ (i za sve krive) narode, što jezivo liči na već viđeno u tridesetim godinama prošlog vijeka. Na žalost, ni Crna Gora nije izuzetak. Možda se analogija može učiniti prestrogom, ali da sve podsjeća – podsjeća. Jer, kao što su Hitleru za sve bili krivi Jevreji, uloga crnogorskih „Jevreji“ dodijeljena je Srbima, narodu koji je, kako kažu, neskriveni, naručeni i plaćeni neprijatelj sopstvene države.

Specifični, dugorazredni položaj, rezervisan uglavnom za manjine, koji je dodijeljen autohtonim i državotvornim Srbima iz Crne Gore, teško je predstaviti, a kamoli objasniti, ljudima iz svijeta. Jer ovdje je riječ o praktično istom narodu, u okviru kojeg isfabrikovana i propagandom zatrovana, odnarođena i iz korijena istrgnuta „većina“ nastoji svim silama onu drugu polovinu podjarmiti i gurnuti na marginu. Otet joj je i preimenovan jezik, napadnuta crkva, nasilno nametnuti simboli, naprasno i bez konsenzusa promijenjen istorijski državni kurs, odbačeni stari a nametnuti novi partneri i „prijatelji“, „prodato“ najsvetije parče zemlje…Pri tome je, da ironija bude veća, taj i takav status nekom navodnom anketom, nedavno je promovisan u – privilegiju. „A Đura će ti oprostiti što te tukao“, rekao bi neponovljivi Ilija Čvorović.

Ovakva otrovna definicija navodnog položaja srpske populacije u Crnoj Gori, na žalost, daleko je više od puke ironije. Narativ kako su Srbi privilegovani i da su sve njihove reakcije na status, zahtjevi za legitimnim ustavnim, demokratskim i građanskim pravima, puko izvolijevanje i pritisak na ostatak države koja je prinuđena da im stalno čini ustupke i popušta, samo dodatno navrće vodu na vodjenicu antisrpske histerije koja se odavno zacarila u povećem dijelu Crne Gore. To je, takođe, novi argument za staro odbijanje zahtjeva i očiglednog i rezultatima popisa potvrđenog prava da se srpski jezik učini službenim, i da se obezbijedi civilizacijska tekovina, koju baštini i evropsko zakonodavstvo – dvojno državljanstvo. Jer, zamislite, Srbima nije dovoljno to što su privilegovani nego zahtijevaju sve više i više prava!!! „Oliver Tvist je tražio još“!

Ona „bečoka“, tako bi moja pokojna baba definisala onu „građansku“ Daliborku Uljarević, sve kao da neće, podastrije nam, crno na bijelo, argument volšebno pronađen „Damarovom“ anketom da nas kao narod ostali narodi doživljavaju kao povlašćeni, privilegovan i zaštićen kao mečka u lovostaju. I da je sve ono na čemu, legalno i legitimno, kao narod insistiramo samo rezultat razmaženosti i hira, smišljenog sa ciljem kočenja države na njenom putu u Brisel i podvođenje pod zna se čiji uticaj i kontrolu. A to njena građanska, proevropska, demokratska, itd… Crna Gora neće dozvoliti ni po koju cijenu.

Hvala do neba „građanskoj“ Daliborki te nam skide koprenu sa očiju da bi konačno progledali i shvatili u kakvom raju od države živimo!!! Da shvatimo da smo privilegovani mimo druge i da je svaki novi zahtjev za „pravicom“ čisti bezobrazluk i ucjena. Nešto u duhu „a la Kalimero“! I da nas na vrijeme upozori kuda to može da dovede, da nam se lako može desiti da nas, po receptu one Draginje, jednog dana potovare na traktore, pa preko „grane“. Doduše, sva evropska proizvodnja traktora ne bi bila dovoljna, ne toliko za prnje, koliko za kućne pragove i sve ono istorijsko, kulturno i duhovno bogatstvo koje su nam đedovi ostavili u nasleđe

Samo nas „građanska“ Daliborka uskrati za podatak kada bi smo mogli da iščekujemo našu „kristalnu noć“! Jer, primiče se 9. novembar, datum kad su širom NJemačke gorjele jevrejske kuće i letjele njihove glave. Ali, nema te ankete koja može da opovrgne onu „tvrd je orah voćka čudnovata“ (po NJegošu) i onu „nema vrba kol’ko ima Srba (po narodu).

(Mišljenja i stavovi objavljeni u rubrikama „Drugi pišu“ i „Kolumne“ nisu nužno i stavovi redakcije portala „Borba“)